Jel imamo mi u Osijeku neku špicu? Jel to ono subotnje muvarenje ispred Supera, kad obučemo najbolje što imamo, s posebnim osvrtom na patike i sunčane naočale koje mogu biti na nosu i ako je oblačno? Mi penzioneri koji se koliko-toliko služimo laptopima ne možemo dočekati izvještaje sa zagrebačke špice, tko je s kim bio, što je imao na sebi, s kim je razgovarao, a koga obišao u širokom luku? Koja se pjevačica ili  glumica pojavila, jel bila s nekim novim ili joj je još uvijek dobar i onaj stari dečko, kakve joj je boje kosa trenutno i ostalo. Posebno uživamo ako se na špici pojavi neki poznati političar ili odvjetnik, tu odmah vidimo i omjer snaga u društvu, ali i poslovni interes, jer nije neobično ako se na kavi nađu i ugodno porazgovaraju zajedno neki crveni, žuti, zeleni, crni i vragovi ostalih boja.

Osječka penzionerska špica su uglavnom trgovački centri, žuti kontejneri, ovih dana i groblja i nismo nešto u trendu, a mnogi od nas bi baš voljeli biti dio društvene elite, celebritiji ili kako se to već danas zove. Slabo idemo i na evente jer nas nitko ne zove, kazalište i kino izbjegavamo jer nam se ne uklapaju u kućni proračun. A baš bi bilo lijepo u subotu prijepodne obući najbolju haljinu, onu s maturalne iz 1972. godine, obuti cipele isto godište, turit na nos naočale, kupiti u Tisku kavu iz aparata i muvarit se gore-dolje, pa onda kao i na groblju sresti možda čak i nekog živog poznanika iz škole koji će šaljivo upitati: „Jel ti se isplati vraćati?“.

Takvih komedijaša u našim godinama na groblju možete sresti koliko hoćete. Nema šanse da ne nabasate barem na jednog. Pogrbljeni su, sa štapom ili u pratnji već oženjenog unuka. A kad smo već kod groblja, čuli smo da je Ukop ove godine postavio dodatne sigurnosne kamere kako bi koliko-toliko spriječili krađu cvijeća s grobova, tako da sad ne moramo danonoćno stražariti i čuvati aranžmane na grobovima svojih najbližih.

Ovaj prijelaz sa špice i celebritya na groblje je naš penzionerki roman struje svijesti. To je nekakav skup naših misli, osjećaja, možda nepovezanih sa stvarnošću. Ali ne postoji bezveze ona maksima: „Lupa k’o baba iz bolesti“. Jer ta bolest i ova stvarnost imaju neke logike i veze, samo treba koncentrirano pratiti što se događa.

Foto: David Jerkovic/PIXSELL

Davno je počela ta sveobuhvatna skrb društva za stariju populaciju stanovništva. U ono vrijeme, kad nije bilo jogurta, o penzionerima se brinulo u mjesnim zajednicima, danas u gradskim četvrtima. U gradu danas ima i pet, šest, možda i više  umirovljeničkih udruga koje za njih organiziraju sve i svašta – educiraju ih, uče engleski, vode na izlete, informatički opismenjavaju i pripremaju za upotrebu društvenih mreža, zdravstveno se, sportski, kulturno i na mnoge druge načine skrbe o njima. Sve su to nestranačke, neprofitabilne i socijalno humanitarne udruge, rade u gradskim prostorima, a tko bliže vatri taj se i bolje ugrije, odnosno iz gradskog  proračuna malo mu više kapne.

Jedna od tih udruga, recimo, ima lijepe, novouređene prostorije i doživotnu predsjednicu, a po zidovima slika do slike na kojima, primjerice, predsjednica pleše sa gradonačelnikom, pa pleše s dogradonačelnikom, pa predsjednica s ovim, pa s onim, i tako.

Nekad davno za osječke penzionere mjesne zajednice su organizirale jednodnevne izlete u Bizovačke toplice. Kupali su se u onim starim, vanjskim bazenima, a vozili se u najdrndavijim autobusima GPP-a po vrlo popularnim cijenama.

Onda se krenulo i korak dalje, pa su putovali u Harkanj, nakon toga u relativno novije vrijeme išli su i na Arizonu po „kvalitetnu“ odjeću i obuću, jer Kinezi tada još nisu stigli u Osijek.

Posebna priča bili su vikendom plesovi u mjesnim zajednicama. Svatko zainteresiran za vrhunsku zabavu uplati 10 kuna (možda dinara ili hrvatskih dinara) i za taj novac se angažira neki dobar jednočlani bend koji zna svirati i polku i valcer i kolo. Ples je obično započinjao u 17 sati, a svatko si od kuće u vrećici ponese bocu soka i plastičnu čašu pa udri! Alkohol je bio strogo zabranjen jer svašta starcima može pasti na pamet kad malo popiju.

Jedna je susjeda, primjerice, na plesu našla i dečka. Dolazio je redovito vikendom iz Laslova i rodila se ljubav. Samo što je on bio samac sa imanjem na selu, pa mu je trebala žena koja će zasukati rukave, a ovoj je bilo samo do plesa.

O pomno biranoj garderobi da i ne govorimo. Najčešće je bila riječ o crnoj suknji, bijeloj bluzi i viklerima, a bolje stojeće gospođe imale su i frišku trajnicu.

Znalo je na tim zabavama doći i do incidenata (opće je poznato, naime, da je u Osijeku više penzionerki nego penzionera) – jer, naiđe neki novi djed, a šest babaca se zainteresira za njega, pa padne i pokoja ružna riječ.

Slične stvari se navodno događaju i u domovima za stare. Ovo je zapravo jedna tužna priča o alijenaciji, stari ljudi se osjećaju izolirani i bespomoćni. Otuđeni od društva, drugih ljudi ili sebe samih. Uglavnom, povremeno i do najisključenijih penzića dolaze informacije da tu i tamo tih plesova ima i danas. I da će svi oni koji su se u subotu naplesali već u ponedjeljak među prvima pohitati po prospekte trgovačkih lanaca. To je život.

Foto: Freepik

Tko bi se sad sjetio kad su se u svijetu počele koristiti plastične boce za piće? Prema nekim podacima tamo devedesetih prošlog stoljeća. No, točno bi nam znala reći samo ova umjetna inteligencija, koju mladi danas vrte po mobitelu, ali penzioneri se slabo služe tim aplikacijama, a djeca i unuci nemaju vremena za objašnjavanje.

Znamo, međutim, da je otkup tih plastičnih boca u Hrvatskoj počeo u siječnju 2006., da je Hrvatska među prvim zemljama u EU uvela naknadu na njih i da i danas ima najnižu cijenu za plastičnu bocu. Znamo i da jednoj plastičnoj boci treba stotine godina da se razgradi. Znamo i kakvu štetu plastika čini zemlji, prirodi i okolišu, a imamo i nekih osječkih iskustava kad primjerice netko ima tvrtku za zbrinjavanje plastike, pa se to zapali, pa držimo danima zatvorene prozore jer ogromne količine otrovnog dima obavijaju grad, itd.itd.

No, ovdje bismo se više bavili time kakvu ulogu plastika u zadnjih dvadesetak godina ima u našem socijalnom sustavu, da ne kažem u preživljavanju.

U početku su se skupljanjem boca za sitniš bavila djeca, za žvake a možda i za cigarete, pa onda i ljudi s društvene margine kako bi se dokopali kojeg „unučića“. A danas, danas možemo otvoreno reći kako je Hrvatska postala zemlja „flašara“. To je, doduše, vrlo pogrdan, ponižavajući naziv koji vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Ali skupljanje ambalaže je fenomen kojemu se naprosto ne mogu othrvati svi oni koji su na rubu egzistencije.

Priča mi jedna starija gospođa, koja o sebi misli da je socijalno osjetljiva: “Izađem iz kuće u 10 ujutro i prvo što vidim je pristojno odjevena i uredno počešljana žena koja otvara te žute kontejnere i čeprka po njima. Traži plastiče boce.“.

Točno tako. Najpoznatiji osječki Vijenac, a i druge mnogoljudne gradske četvrti, u dane kad se iznose posude s odvojeno prikupljenom plastikom i staklom postaju promenade starijih sugrađana koji idu od kante do kante i u nekim prljavim vrećicama prikupljaju svoj „ulov“.

Tako natrpani potom kreću prema trgovačkim centrima gdje boce u automatima mijenjaju za novčane potvrde kojima onda na blagajnama mogu plaćati kruh, mlijeko, možda i „unučića“.

Bude u toj priči i pozitivnih primjera, neki će građanin svoje plastične boce uredno staviti u vrećicu pa na kontejner da ih skupljači bolje vide i da ne moraju prekapati. Jedan moj susjed ih je, recimo, skupljao i stavljao u svoj podrum a onda ih je određenim danima dolazila preuzimati jedna nepoznata bakica.

Pišem ovo zato što navodno živimo dobro i sve bolje, iako neće biti love za trinaestu mirovinu. S druge strane, sve veća konkurencija među skupljačima boca na duže će staze učiniti to da će s vremenom svatko od njih uspjeti skupiti sve manje. Odnosno, zbog sve većeg pritiska na kante ostat će dojam da je u kantama sve manje boca. I šta ćemo onda?

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Od kad gledam Kitchen TV na mom stolu više nema gulaša, paprikaša, sarmi, sataraša, punjenih paprika, graha, kupusa, kelja i ostalih jela što danas stari ljudi kuhaju. Gledam čine i začine, fit food, gastronomada, hranu na štiklama, južnjačku kuhinju, okuse Azije, vege izazove i ostale emisije. Učim, školujem se, tko zna za što će mi jednom zatrebati.

U podrumu imam tri bureta maslinovog ulja, a sve ostale namirnice nabavljam u NTL-u. Imam i svoje favorite, naviše volim „školu kuhanja“, “šefice“ i „ diplomatski meni“. Nisam doduše učila francuski iz Citroenovog priručnika kao Del Boy, pa puno toga ne razumijem, ali kad se kuha odmah shvatim.

Svi ti kuhari su profesori u Ugostiteljskim školama, vrhunski znalci i ne samo da će vas naučiti kuhati nego vam dati i dobre savjete. Evo, recimo, od ovog profesora što vodi „školu kuhanja“ sam naučila da se tamni pileći temeljac kuha od 6 do 8 sati. Taman da mi ode boca plina! On je malo i staromodan, pa razvija tijesto na onu mašinicu što svi imamo, ali je zato za začine car.

Od jedne šefice kuhinje sam, recimo, naučila da goveđi file ima glavu, sredinu i rep, za biftek koristimo samo srednji dio, a ono što ostane šta ja znam, valjda damo mački. Danas me naučila praviti i izvrsnu salatu od lubenice. Dakle, očistimo komad lubenice, izrežemo na kockice, po njoj rasporedimo kockice feta sira, posolimo, pobiberimo, obilato zalijemo maslinovim uljem i udri!

Diplomatski meni mi nekako najbolje leži. Dotična kuharica kuha za ambasadore i ne možeš njima uvaljati makar šta. Sva jela uglavnom izmišlja sama, nekada noćima ne spava, ali što je najvažnije za svako joj jelo osobno ambasador traži recept. Valjda će kod kuće sam kuhati. Za planinarskom piletinom sa zagorenim zrnima kukuruza (doslovce zagorenim!) doslovce je poludio. A bundeva i ječam su, kaže, cijelu ambasadu digli na noge. Priprema se vrlo jednostavno (i to je ona sama izmislila): ječam se kuha u soku od naranče, doda se med, kim, korijander, sol, biber maslinovo ulje, kora limuna i bijeli luk. Bundeva se ispeče u rerni, a dok se to kuha i peče, napravi se umak od glaziranih malina, opet maslinovog ulja, soli, bibera i onda sve na tanjur a okolo za ukras svježe maline. Doduše, umjesto malina može i jagode.

Ali zašto bih ja vama odavala tajne vrhunske gastronomije? Naprosto se informirajte sami. Nikad nije kasno da shvatite kako hrana koju ste jeli cijeli život i nije baš nešto, pa krenete pripremati, primjerice, odreske od lubenice na roštilju. Uf, baš kad pomislim da su se stari ljudi u životu svega nagledali, baš onda stigne neki novi kreativni recept što mi drži pažnju. Barem je zanimljivo. I prođe dan.

Feat: Freepik

Odjednom su mi vremešni sugrađani pohitali s problemima iz svojih zdravstvenih kartona. Kažu, rado čitaju, pa pogađaju čija bi to priča mogla biti i onda im je lakše kad shvate da negdje postoje neki drugi ljudi s istim ili sličnim boljkama. I onda si mislim kako je zapravo dobro da ljudi dobiju još i tu nekakvu dodatnu online terapiju. Od toga im ne može biti lošije, a definitivno se mogu barem zabaviti, skratiti si dosadu i prepoloviti strahove.

Uglavnom, priča mi stara gospođa da ima neki poremećaj ravnoteže. Bila je, kaže, kod neurologa. Ono, pratite prst, gore, dolje, lijevo, desno, žmirite, ispružite ruke, hodajte… Vrlo stručan pregled, ali bez dijagnoze, pa se preporučuje učiniti magnetnu rezonancu mozga. Lijepo. Prijavi se ona gdje već treba, dobije termin… I tako dalje, da sad tu ne širimo priču, nastavi ona živjeti u svakodnevnoj neravnoteži dok čeka pretragu.

Idemo dalje, doživi gospođa poziv za MR, obavi proceduru i dobije nalaz s mnoštvom brojki i slova. Gospođa je, naravno, vrlo pismena, ali u školi nažalost nije imala predmet „čitanje nalaza“. Nije da se sad želim šaliti na njezin račun ili od njezine privatne drame raditi sprdnju jer je žena znala da sa svježim nalazom treba ponovo kod neurologa da joj to rastumači i kaže što i kako dalje.

Dakle, sva sretna jer ima nalaz u rukama nazove ona sad ponovo tamo gdje treba nazvati da bi se dobio termin i za čas posla sve bude sređeno – kažu joj da se pojavi krajem veljače iduće godine u toliko i toliko sati! Dakle, već za pola godine! Genijalno.

Gospođa kaže kako je prije mirovine odradila puni radni staž i redovito uplaćivala zdravstvene doprinose. No, od kada se uspješno naručila kod specijalista u relativno normalnom ju raspoloženju drži jedino istinsko zanimanje hoće li uopće doživjeti svoj termin. Da je živa, vjerojatno bi baba Vanga imala odgovor na to pitanje.

Foto: Freepik