Na Gornjodravskoj obali, u Stepinčevoj i Istarskoj ulici ovih je dana povećan broj parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom. Naime, broj parkirališnih mjesta za osobe s invaliditetom na javnim parkiralištima uređen je tehničkim propisima koji nalažu da se za te svrhe osigura najmanje 5% od ukupnog broja mjesta.

Taj se postotak odnosi na sva javna parkirališta, bila ona u javnim garažama ili uz građevine javne i poslovne namjene. Tako su proteklih dana, na frekventnijim parkiralištima u gradu krenula obilježavanja novih mjesta za parkiranje osoba s invaliditetom. Na postojećim se parkirališnim mjestima stavljaju novi opločnici ili ako je asfalt u pitanju obilježavaju žutom bojom, kako bi se vizualno, bilo da je riječ o drukčijoj podlozi ili obilježju, jasno istaknulo kome je mjesto namijenjeno.

Foto: Komarilos

Ima zabave za umirovljenike u Osijeku, samo je ljudi ne žele koristiti. Zima im je, ne da im se, teško im je hodati – svatko će za sebe već naći neku ispriku.

No, ne moraju svi hodati po kinima, kazalištima ili koncertnim dvoranama ili sjediti satima u kafićima i u kladionicama. Evo, primjerice, mogu se džaba vozit tramvajem po cijelom gradu. Naprave dva/tri kruga po gradu i prođe dan. Kad ste npr. zadnji put bili na Bikari?! Nemate tamo nikoga, ok. Ne znate čak ni gdje je to, ok. Ali tu je tramvaj!

Jedan bivši gradonačelnik Osijeka je silno želio povezati grad uzduž i poprijeko pa je trošio novac na tramvajske pruge. Onda je onaj što je došao poslije njega, također bivši, izjavio da “gradi pruge za nikuda“. Znaju stariji Osječani o kome je riječ.

Ali idemo dalje. Imamo mi umirovljenici i vožnju autobusima badava. Šta vam je sjest i odvest se u Tenje i istim tim autobusom se vratiti nazad! Izvrsno, brzo, udobno, poučno i što je najvažnije – prođe vrijeme. A vlak? Isto džaba. Sjedeneš ujutro u 5 sati na Podravku i već u 12 si u Zagrebu. Prošetaš malo Ilicom, kupiš perecu i flašicu vode i čekaš popodne povatak. I lijepo, ugodno i zabavno prođe dan.

Zatim, da bi ste se dobro zabavili zapravo ne morate ni putovati, odete do glavne tržnice na Gajevom trgu i gledate kakvog sve povrća i voća ima. A tek u zatvorenom dijelu, vrhunska zabava. Ima sto mesnica, u svaku malo povirite, kao tražite nešto npr. govedinu kobe. Obiđete sve redom da vidite šta ljudi kupuju. Ako imate sreće srest ćete i nekog poznatog mesara pa zatražiti pol kile „pajšla“ za psa, a onda k’o za vraga, prevrćete po torbi i džepovima, nema novčanika. Ostao kod kuće na klaviru.

Treba se snaći. Odete u neki trgovački centar, uzmete korpu i kao tražite nešto. Idete od gondole do gondole i nigdje toga što vam treba. Lunjate tako dva, tri sata, grijete se i na blagajnu s praznom korpom. Možda sretnete i nekog poznatog, pozove vas na kavu. A tko zove taj i plaća.

Ako niste u nekoj penzionerskoj udruzi pa vam se vikendom ne pleše, upišete se u neku političku stranku. Nema veze koju. Organiziraju oni razna aktualna  predavanja i tribine, sve za dobrobit grada. Lijepo sjednete, tobože pažljivo slušate, možete malo i zadrijemati. Kad završi, čut ćete dvoje, troje koji plješću pa kući. Još stignete na „Divlje pčele“, „Ljubav je na selu“ i ostale zanimljive TV serije domaće produkcije. Ili pročitate ponovo „Vlak u snijegu“!

Foto: Komarilos

Mi stariji ljudi, penzioneri, što imamo – imamo. Kupovali smo dok smo mogli. Primjerice, regal od zida do zida pun čaša koje nisu za upotrebu, zatim kauč na kojem sad već iskaču federi, tepisi izlizani, kuhinjske stolice malo se klimaju, ali takva je onda bila moda.

Danas, ako djeci ili unucima nešto ne treba, ajd’ kod babe i dede. Stanovi su nam bili nakrcani namještajem i nikad ništa bacit’ jer će trebat’, je. I da hoćemo što promijeniti, nemamo od čega. Ali nova vremena, novi običaji!

Priča starija gospođa: „Kćerka mi od moga oca naslijedila garsonjeru, naravno derutnu, jer je u njoj živio star čovjek. Želi renovirati i prilagoditi svojim potrebama. Najprije potrga za majstorima. Ne želi uzeti  neke fušere nego firmu, jer nedavno je pročitala da u Hrvatskoj ima 300, a u Osijeku 10 (imena se, dakako ne smiju znati!) kvazipoduzetnika i majstora koji za posao uzmu kaparu i više se nikad ne pojave ili u najboljem slučaju dođu a, o poslu pojma nemaju.“

Uglavnom, nađe ona jednog, dođe čovjek sve s onim laserskim metrom, mjeri,sluša njene želje, sve je shvatio, poslat će ponudu. Stiže ponuda na 8.500 eura! A garsonjera 32m2. Posebna zanimljivost iz ponude je skidanje lajsni 60 eura plus PDV a postavljanje novih 120 isto plus PDV. Kucanje na vrata, srećom nije naplatio ali je avans zatražio!

Nađe drugog, fin, kulturan, mlad čovjek, ima svoju firmu, a cijena upola niža. Lijepo, uredno rade, ni eura avansa (platit ćete kad bude sve gotovo!). Bingo!

E, sad dolazimo do namještaja.Nema salona koji nije obišla, soba je tolika i sve se mora ukomponirati, ali opet da ne bude pretrpano jer mladi pate na minimalizam. Da skratimo priču, nađe kuhinju i dvosjed,naruči i plati polovicom studenoga 2 prošle godine, a prodavačica joj na ugovor napiše da će namještaj doći do 8. siječnja 2026.

Dobro, ima gdje biti, bili su blagdani i nije se radilo, ali sad joj je već dosta. Prije dva, tri dana nazovu je iz tog salona, ispričavaju se i kažu da će namještaj doći početkom veljače. Do zastoja je došlo valjda zbog Grenlanda, Trumpa, Europskog prvenstva u rukometu i sličnih opravdanih razloga.

Što je u ovoj priči zanimljivo? Prvo da u Osijeku izgleda teško možete pronaći poštenog majstora. Što je valjalo otišlo je trbuhom za kruhom. Drugo, da ne možete ući u salon namještaja i kupiti ga, jer sve što je tamo izložbeni su primjerci, a skladišta su prazna. O cijenama nećemo. Mi penzioneri barem takvih problema nemamo, ako se stol klima, podmetnut ćemo knjigu, ako je stolica drljava zakucat ćemo neku dasku. Jedino što je važno je da smo jako važan faktor u Europi!

Foto: Freepik

Blagovanje i praznovanje je završeno, većina nas živi u najdužem mjesecu u godini. Netko je na stolu imao puricu, sarmu, prasetinu i francusku salatu. Netko se igrao hrvatskog masterchefa, pa se gostio tartufima, kavijarom, guščjom jetrom, kobe govedinom, biftecima, jastozima, lososima i tako tim stvarima koje penzioneri  u živo nisu nikad ni vidjeli. No, bilo je i onih željnih svega, ali ratnih igara u Osijeku nije nikome nedostajalo.

Koliko je pirotehnike ispucano u svim dijelovima grada, čovjek bi stvarno povjerovao ovima iz aktualne vlasti da nikad nismo živjeli bolje. Na Vijencu Ivana Meštrovića, a tako je i u drugim dijelovima grada, program je već godinama isti, petardaši počinju u 23 sata, što je ponoć bliže ratno stanje se pojačava. Od ponoći, pa do pola sata iza ponoći je finale.

Ima penzionera koji malo slabije čuju, pa im uz vrlo šaljiv i zabavan program na televiziji to toliko i ne smeta, ima i onih koji sa slavljem (čitaj: pićem) porane, pa ih ni topovi sa Navaronea ne bi probudili. No, ima i onih malih, nemoćnih bića koji ne znaju gdje bi se skutrili i spasili od ljudskog slavlja.

Rijetko koje domaćinstvo ovdje nema kućnog ljubimca, vidi se to kad je lijepo vrijeme i kad proradi pseći park. Iz svih zgrada u popodnevnim satima kreće se u šetnju, svi se međusobno poznaju, i vlasnici i psi, nosi im se i hrana i voda, psi trčkaraju a vlasnici „bistre“ od politike, estrade i cijena do klasičnih tračeraja. Svi znaju o svima sve, tko se rastao, tko se sastao, tko je gdje i s kim viđen, čiji je unuk najpametniji u razredu i tako, ne znaš koja je priča zanimljivija.

No, najzanimljivija je priča da su upravo ti vlasnici pasa svojoj djeci ili unucima nakupovali tu silnu pirotehniku a nerijetko i oni sami zviznu koju petardu kroz prozor. Jedna se starija gospođa užasava Nove godine, svaki puta kaže da će sjesti u auto, odvesti se na aerodrom i tamo sjediti sat vremena dok „slavlje“ ne prestane, jer psu samo što srce ne pukne od straha. Pokrije ga dekom, navrne tv na najjače, mazi ga, miluje i Boga moli da preživi doček.

Sutradan, u šetnji poslije ručka po livadi petarda do petarde, od onih najmanjih do onih veličine pivske boce. Uzalud se iz godine u godinu po društvenim mrežama mole građani da „smanje doživljaj“, da ne bacaju petarde, da misle na životinje, da paze na što im djeca troše novac, da je Božić „tiha noć“, ništa ne vrijedi. Zeleni smo, ljubitelji prirode i  životinja samo u teoriji. Praksa nas svake godine demantira!

Foto: Freepik

U ona vremena, kad se ova zemlja zvala malo drukčije, razdoblje kolinja redovito je započinjalo 29. studenog jer se tada slavio jedan veliki praznik koji se nekad znao protegnuti i na četiri neradna dana. Imali smo tada mogućnost pratiti prigodni TV program ili ići na selo praviti kobasice.

Svatko tko je živio u gradu, a imao baku, djeda, tetku, strinu, ujaka, kuma ili bilo koga na selu – hrlio je u posjet. U to vrijeme sirotinje i bijede nije bilo seoskog dvorišta u kojem nisu cičale barem dvije/tri svinje. Kolinja su za djecu bila posebno zabavna, ustajalo se u ranu zoru, voda u kotlu za „šurenje“ se već grijala, rakijica lagano ispijala a svi su bili obučeni kao da su spavali pod mostom a ne u krevetu. Sto prsluka, kožuha (pa još svezani sa špagom!), kapa, blatne čizme, garderoba kao sa underground piste.

Onda počinje lov na svinju, ona sirota ciči, “majstori“ se dovikuju, trče po blatnom dvorištu i love ju, dok konačno ne padne za kantu masti!

Slabo se razumijemo u marke svinja, ali tada su to bile neke baš debele, čija je slanina bila i četiri prsta debela, pa onako roskasta, mekana, zvali smo je i sapunjara. Danas se uzgajaju svinje koje imaju više mesa, landras, pietren, jorkšir i tako neke vrste, pa križaju, od kojih dobijete 10 čvaraka a za narezivanje slanine treba vam vrlo oštra sjekira!

Poslije praznika vraćamo se dobro natovareni kući a ako se u torbi zadesio i koji komadić sala,već sutradan su iz stana mirisali svježe pečeni salenjaci. U ono vrijeme vladali su i neki drugi susjedski običaji. Zvoni netko na vrata, otvoriš, a ono susjeda sa drugog kata i pun tanjur čvaraka, krvavice, kobasice…

Lijepo je prisjećati se toga ovih dana kad idu blagdani, a do Božića su kobasice nekad dobile pet/šest dimova, taman koliko treba da se ispeku. Oni koji se bave molekularnom kuhinjom teško će razumjeti o čemu je riječ. S druge strane, kilogram čvaraka danas košta kao unca zlata, u trgovačkim centrima kupujemo meso 64 puta zamrznuto i odmrznuto, pa još vrebamo po prospektima kad će biti na sniženju. Svinjetina u današnjoj ponudi je često naše penzionersko godište, a piletina napumpana vodom i aditivima. Zdravo, hranjivo i ukusno meso je stvar prošlosti. Da parafraziramo Richarda III – on je davao carstvo za konja, a mi penzioneri bi ga dali za domaće pile.

Foto: Emica Elvedji/PIXSELL