C.Dananect with us

Cukerpiksna

DNEVNIK PENZIONERKE Poplava recepata za 5-minutne kolače, za sat/dva ispečete 60 vrsta!

Genijalno! Složite u tepsiju kupovne napolitanke, prelijete čokoladom i imate samo takvu tortu!

Objavljeno

.Dana

U ovo predblagdansko vrijeme nema šanse da otvorite neki portal, pogotovo Faceebook, a da vam ne iskoči hrpa recepata za kolače. Sve sa slikama i opisom pripreme. Karaktristično je za sve da se pripremaju za 5 minuta, tako da za sat, dva, možete ispeći 60 vrsta! Evo jednog recepta: Složite u tepsiju kupovne napolitanke, prelijete čokoladom i imate samo takvu tortu!

Ima jeftinijih varijanti za koje vam ne treba skoro ništa, samo malo brašna i šećera. Ima i onih za koje ova Plenkijeva božićnica ne bi bila dovoljna ni za pola materijala, ali kao što na početku rekosmo, svi su gotovi za 5 minuta. Te priče o 5 minuta naročito živciraju jer svaka žena koja je u životu ispekla barem jedan kolač dobro zna da je to bajka na razini Crvenkapice. Ovoj babi bi trebalo i više od 5 minuta samo da nađe adekvatnu tepsiju, ali za mlade domaćice sve je to „peace of cake“.

Dakle, ide žena s posla, svrati u obližnju trgovinu i nakupuje kutija s gotovim smjesama za kolače, kojekakvih praškova, pudinga, umjetnog šlaga, oblatni i još koječega, i dok joj voda za kavu zavri već u 6 zdjela muti kolače! Više ne pravimo vanili kiflice, šape, breskvice, raspucance, orahnjače, makovnjače, medenjake i da ne nabrajamo sad više kolače iz „ropotarnice prošlosti“.

Sad su u modi, recimo, gingerbreaad rolade za koje vam treba javorov sirup, melasa, đumbir, pekan orasi, kokosovo ulje i slične namirnice koje svaka domaćica sigurno ima u kući. Vrlo su zanimljivi i nazivi tih kolača – tiramisu mousse, bloody berry… A još bolji su nazivi torti – Kapri, marjolainet, fudge, Havana, Egipat, Marlenka, erdbeer i da vas ne mučimo više. Ove godine sigurno će se jako nosit’ Moskva torta.

No, što je zapravo poanta ove priče? Najnovije statistike kažu da je danas svaki peti Hrvat u riziku od siromaštva, a tome su najizloženiji stariji građani, samci, samohrani roditelji te stanovnici Panonske Hrvatske (29,4 %). Koliko se razumijemo u zemljopis, tu bi spadali i mi.

Iako nas vladajući uvjeravaju da nam nikad nije bilo bolje, svakom iole empatičnom čovjeku mora se slediti srce kad vidi starčića sa prljavom najlon-kesom kako prevrće po kontejneru. Ali nije samo to u pitanju, mnoga bi baka ili djeda pod bor unučetu stavili neki poklončić, roditelji bi im kupili „in“ patike, možda bi si neka gospođa kupila i lijepu haljinu a mužu novu košulju, ali odakle?

Epskom širinom od kolača za 5 minuta dođosmo opet do siromštva ali ono je jedina konstanta ove zemlje, posebno naše Slavonije i Baranje. I, ako ste zaboravili recept s početka priče;kupite kutiju napolitanki, složite u tepsiju, prelijete čokoladom i uživajte!

Foto: Freepik

Cukerpiksna

DNEVNIK PENZIONERKE Evo kako kvalitetno provesti vrijeme dok se džabe vozite tramvajima

Napravite dva/tri kruga po gradu i prođe dan. Kad ste npr. zadnji put bili na Bikari?!

Objavljeno

.Dana

Objavio

Ima zabave za umirovljenike u Osijeku, samo je ljudi ne žele koristiti. Zima im je, ne da im se, teško im je hodati – svatko će za sebe već naći neku ispriku.

No, ne moraju svi hodati po kinima, kazalištima ili koncertnim dvoranama ili sjediti satima u kafićima i u kladionicama. Evo, primjerice, mogu se džaba vozit tramvajem po cijelom gradu. Naprave dva/tri kruga po gradu i prođe dan. Kad ste npr. zadnji put bili na Bikari?! Nemate tamo nikoga, ok. Ne znate čak ni gdje je to, ok. Ali tu je tramvaj!

Jedan bivši gradonačelnik Osijeka je silno želio povezati grad uzduž i poprijeko pa je trošio novac na tramvajske pruge. Onda je onaj što je došao poslije njega, također bivši, izjavio da “gradi pruge za nikuda“. Znaju stariji Osječani o kome je riječ.

Ali idemo dalje. Imamo mi umirovljenici i vožnju autobusima badava. Šta vam je sjest i odvest se u Tenje i istim tim autobusom se vratiti nazad! Izvrsno, brzo, udobno, poučno i što je najvažnije – prođe vrijeme. A vlak? Isto džaba. Sjedeneš ujutro u 5 sati na Podravku i već u 12 si u Zagrebu. Prošetaš malo Ilicom, kupiš perecu i flašicu vode i čekaš popodne povatak. I lijepo, ugodno i zabavno prođe dan.

Zatim, da bi ste se dobro zabavili zapravo ne morate ni putovati, odete do glavne tržnice na Gajevom trgu i gledate kakvog sve povrća i voća ima. A tek u zatvorenom dijelu, vrhunska zabava. Ima sto mesnica, u svaku malo povirite, kao tražite nešto npr. govedinu kobe. Obiđete sve redom da vidite šta ljudi kupuju. Ako imate sreće srest ćete i nekog poznatog mesara pa zatražiti pol kile „pajšla“ za psa, a onda k’o za vraga, prevrćete po torbi i džepovima, nema novčanika. Ostao kod kuće na klaviru.

Treba se snaći. Odete u neki trgovački centar, uzmete korpu i kao tražite nešto. Idete od gondole do gondole i nigdje toga što vam treba. Lunjate tako dva, tri sata, grijete se i na blagajnu s praznom korpom. Možda sretnete i nekog poznatog, pozove vas na kavu. A tko zove taj i plaća.

Ako niste u nekoj penzionerskoj udruzi pa vam se vikendom ne pleše, upišete se u neku političku stranku. Nema veze koju. Organiziraju oni razna aktualna  predavanja i tribine, sve za dobrobit grada. Lijepo sjednete, tobože pažljivo slušate, možete malo i zadrijemati. Kad završi, čut ćete dvoje, troje koji plješću pa kući. Još stignete na „Divlje pčele“, „Ljubav je na selu“ i ostale zanimljive TV serije domaće produkcije. Ili pročitate ponovo „Vlak u snijegu“!

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Cukerpiksna

DNEVNIK PENZIONERKE Kad majstora tražite ponudu pazite da vam ne naplati i kucanje na vrata

Jedino što je važno je da smo jako važan faktor u Europi!

Objavljeno

.Dana

Objavio

Mi stariji ljudi, penzioneri, što imamo – imamo. Kupovali smo dok smo mogli. Primjerice, regal od zida do zida pun čaša koje nisu za upotrebu, zatim kauč na kojem sad već iskaču federi, tepisi izlizani, kuhinjske stolice malo se klimaju, ali takva je onda bila moda.

Danas, ako djeci ili unucima nešto ne treba, ajd’ kod babe i dede. Stanovi su nam bili nakrcani namještajem i nikad ništa bacit’ jer će trebat’, je. I da hoćemo što promijeniti, nemamo od čega. Ali nova vremena, novi običaji!

Priča starija gospođa: „Kćerka mi od moga oca naslijedila garsonjeru, naravno derutnu, jer je u njoj živio star čovjek. Želi renovirati i prilagoditi svojim potrebama. Najprije potrga za majstorima. Ne želi uzeti  neke fušere nego firmu, jer nedavno je pročitala da u Hrvatskoj ima 300, a u Osijeku 10 (imena se, dakako ne smiju znati!) kvazipoduzetnika i majstora koji za posao uzmu kaparu i više se nikad ne pojave ili u najboljem slučaju dođu a, o poslu pojma nemaju.“

Uglavnom, nađe ona jednog, dođe čovjek sve s onim laserskim metrom, mjeri,sluša njene želje, sve je shvatio, poslat će ponudu. Stiže ponuda na 8.500 eura! A garsonjera 32m2. Posebna zanimljivost iz ponude je skidanje lajsni 60 eura plus PDV a postavljanje novih 120 isto plus PDV. Kucanje na vrata, srećom nije naplatio ali je avans zatražio!

Nađe drugog, fin, kulturan, mlad čovjek, ima svoju firmu, a cijena upola niža. Lijepo, uredno rade, ni eura avansa (platit ćete kad bude sve gotovo!). Bingo!

E, sad dolazimo do namještaja.Nema salona koji nije obišla, soba je tolika i sve se mora ukomponirati, ali opet da ne bude pretrpano jer mladi pate na minimalizam. Da skratimo priču, nađe kuhinju i dvosjed,naruči i plati polovicom studenoga 2 prošle godine, a prodavačica joj na ugovor napiše da će namještaj doći do 8. siječnja 2026.

Dobro, ima gdje biti, bili su blagdani i nije se radilo, ali sad joj je već dosta. Prije dva, tri dana nazovu je iz tog salona, ispričavaju se i kažu da će namještaj doći početkom veljače. Do zastoja je došlo valjda zbog Grenlanda, Trumpa, Europskog prvenstva u rukometu i sličnih opravdanih razloga.

Što je u ovoj priči zanimljivo? Prvo da u Osijeku izgleda teško možete pronaći poštenog majstora. Što je valjalo otišlo je trbuhom za kruhom. Drugo, da ne možete ući u salon namještaja i kupiti ga, jer sve što je tamo izložbeni su primjerci, a skladišta su prazna. O cijenama nećemo. Mi penzioneri barem takvih problema nemamo, ako se stol klima, podmetnut ćemo knjigu, ako je stolica drljava zakucat ćemo neku dasku. Jedino što je važno je da smo jako važan faktor u Europi!

Foto: Freepik

Nastavi čitati

Cukerpiksna

DNEVNIK PENZIONERKE Čak su i vlasnici pasa unucima kupili petarde, a onda se bune zbog buke

Ljubitelji smo prirode i životinja samo u teoriji, praksa nas svake godine demantira

Objavljeno

.Dana

Objavio

Blagovanje i praznovanje je završeno, većina nas živi u najdužem mjesecu u godini. Netko je na stolu imao puricu, sarmu, prasetinu i francusku salatu. Netko se igrao hrvatskog masterchefa, pa se gostio tartufima, kavijarom, guščjom jetrom, kobe govedinom, biftecima, jastozima, lososima i tako tim stvarima koje penzioneri  u živo nisu nikad ni vidjeli. No, bilo je i onih željnih svega, ali ratnih igara u Osijeku nije nikome nedostajalo.

Koliko je pirotehnike ispucano u svim dijelovima grada, čovjek bi stvarno povjerovao ovima iz aktualne vlasti da nikad nismo živjeli bolje. Na Vijencu Ivana Meštrovića, a tako je i u drugim dijelovima grada, program je već godinama isti, petardaši počinju u 23 sata, što je ponoć bliže ratno stanje se pojačava. Od ponoći, pa do pola sata iza ponoći je finale.

Ima penzionera koji malo slabije čuju, pa im uz vrlo šaljiv i zabavan program na televiziji to toliko i ne smeta, ima i onih koji sa slavljem (čitaj: pićem) porane, pa ih ni topovi sa Navaronea ne bi probudili. No, ima i onih malih, nemoćnih bića koji ne znaju gdje bi se skutrili i spasili od ljudskog slavlja.

Rijetko koje domaćinstvo ovdje nema kućnog ljubimca, vidi se to kad je lijepo vrijeme i kad proradi pseći park. Iz svih zgrada u popodnevnim satima kreće se u šetnju, svi se međusobno poznaju, i vlasnici i psi, nosi im se i hrana i voda, psi trčkaraju a vlasnici „bistre“ od politike, estrade i cijena do klasičnih tračeraja. Svi znaju o svima sve, tko se rastao, tko se sastao, tko je gdje i s kim viđen, čiji je unuk najpametniji u razredu i tako, ne znaš koja je priča zanimljivija.

No, najzanimljivija je priča da su upravo ti vlasnici pasa svojoj djeci ili unucima nakupovali tu silnu pirotehniku a nerijetko i oni sami zviznu koju petardu kroz prozor. Jedna se starija gospođa užasava Nove godine, svaki puta kaže da će sjesti u auto, odvesti se na aerodrom i tamo sjediti sat vremena dok „slavlje“ ne prestane, jer psu samo što srce ne pukne od straha. Pokrije ga dekom, navrne tv na najjače, mazi ga, miluje i Boga moli da preživi doček.

Sutradan, u šetnji poslije ručka po livadi petarda do petarde, od onih najmanjih do onih veličine pivske boce. Uzalud se iz godine u godinu po društvenim mrežama mole građani da „smanje doživljaj“, da ne bacaju petarde, da misle na životinje, da paze na što im djeca troše novac, da je Božić „tiha noć“, ništa ne vrijedi. Zeleni smo, ljubitelji prirode i  životinja samo u teoriji. Praksa nas svake godine demantira!

Foto: Freepik

Nastavi čitati

Cukerpiksna

DNEVNIK PENZIONERKE Nekad su si susjedi poklanjali čvarke, a sad kila košta kao unca zlata

Sjeća li se netko svježih salenjaka?

Objavljeno

.Dana

Objavio

U ona vremena, kad se ova zemlja zvala malo drukčije, razdoblje kolinja redovito je započinjalo 29. studenog jer se tada slavio jedan veliki praznik koji se nekad znao protegnuti i na četiri neradna dana. Imali smo tada mogućnost pratiti prigodni TV program ili ići na selo praviti kobasice.

Svatko tko je živio u gradu, a imao baku, djeda, tetku, strinu, ujaka, kuma ili bilo koga na selu – hrlio je u posjet. U to vrijeme sirotinje i bijede nije bilo seoskog dvorišta u kojem nisu cičale barem dvije/tri svinje. Kolinja su za djecu bila posebno zabavna, ustajalo se u ranu zoru, voda u kotlu za „šurenje“ se već grijala, rakijica lagano ispijala a svi su bili obučeni kao da su spavali pod mostom a ne u krevetu. Sto prsluka, kožuha (pa još svezani sa špagom!), kapa, blatne čizme, garderoba kao sa underground piste.

Onda počinje lov na svinju, ona sirota ciči, “majstori“ se dovikuju, trče po blatnom dvorištu i love ju, dok konačno ne padne za kantu masti!

Slabo se razumijemo u marke svinja, ali tada su to bile neke baš debele, čija je slanina bila i četiri prsta debela, pa onako roskasta, mekana, zvali smo je i sapunjara. Danas se uzgajaju svinje koje imaju više mesa, landras, pietren, jorkšir i tako neke vrste, pa križaju, od kojih dobijete 10 čvaraka a za narezivanje slanine treba vam vrlo oštra sjekira!

Poslije praznika vraćamo se dobro natovareni kući a ako se u torbi zadesio i koji komadić sala,već sutradan su iz stana mirisali svježe pečeni salenjaci. U ono vrijeme vladali su i neki drugi susjedski običaji. Zvoni netko na vrata, otvoriš, a ono susjeda sa drugog kata i pun tanjur čvaraka, krvavice, kobasice…

Lijepo je prisjećati se toga ovih dana kad idu blagdani, a do Božića su kobasice nekad dobile pet/šest dimova, taman koliko treba da se ispeku. Oni koji se bave molekularnom kuhinjom teško će razumjeti o čemu je riječ. S druge strane, kilogram čvaraka danas košta kao unca zlata, u trgovačkim centrima kupujemo meso 64 puta zamrznuto i odmrznuto, pa još vrebamo po prospektima kad će biti na sniženju. Svinjetina u današnjoj ponudi je često naše penzionersko godište, a piletina napumpana vodom i aditivima. Zdravo, hranjivo i ukusno meso je stvar prošlosti. Da parafraziramo Richarda III – on je davao carstvo za konja, a mi penzioneri bi ga dali za domaće pile.

Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

Nastavi čitati

Cukerpiksna

DNEVNIK PENZIONERKE Blagdani u zdravstvu, odgode pregleda u prosincu zbog starog godišnjeg

Prekomjerna potrošnja na naplatu dolazi u siječnju, mjesecu sjećanja na prasetinu, sarmu i francusku salatu

Objavljeno

.Dana

Objavio

Kad smo zapalili prvu adventsku svijeću i nataknuli na vrata vjenčić skužili smo da je svugdje oko nas Božić počeo još prije dva mjeseca. Nema trgovačkog centra u gradu koji već tada blizu do vrata nije natrpao hrpe kutija s kuglicama, ukrasima, lampicama, onim lijepim umjetnim borovima, svetačkim kipićima, kućicama pod snijegom, djeda Mrazovim ili Božićnjacima (kako hoćete) i već zapakiranim kutijama prepunim prigodnih darova sve s mašnom i u šarenom papiru. Ima čuda neviđenih!

Ako vam treba nova pegla, e, dobrano ćete se nahodati po trgovini dok je nađete, sve se probijajući između borova i kutija s prikladnim poklonima. Recimo, za majku domaćicu komplet kuhača i nova pregača, za tatu šrafcigeri i gedore, a za dječicu, zna se i ovisno o uzrastu, od lego kocki do novih mobitela.

U trgovačkim centrima ili nema ili je slab izbor knjiga, a i kome trebaju – odeš na internet, izguglaš kratki sadržaj i eto ti lektire. Nisu ovo devedesete da čitaš ruske klasike, Krležu, Stendhala, Shakespearea, pa ni Ivanu Brlić Mažuranić koja je pisala o Maliku Tintiliniću i domaćima. Zapadno potrošačko društvo smo po svemu, osim po primanjima naravno!

Priča neki vremešni gospodin jučer u Dnevniku: “Troje djece, sedmero unučadi, kako svima kupiti nešto i obradovati ih za Božić uz ovu penziju?“. A svi, dakako, očekuju nešto. Trinaesta mirovina će biti vjerovatno 31. prosinca, taman da u dežurnoj trgovini stignete kupiti čokoladu za unuke i ciglicu kave za njihove roditelje, pa nek’ se časte.

Ovo bi zapravo trebala biti priča o tom potrošačkom mentalitetu koji smo preuzeli, ali mu nismo ni po čemu dorasli. Svi sad imaju neki „black friday“, svi nešto nude, keramičke pločice idu baš k’o lude ovih dana, isto kao i uredske stolice i vrtne garniture. Prosinac će zasigurno oboriti sve rekorde po osobnoj potrošnji, kupovat će se sve i svašta, peglati kartice, plaćati na rate jer to onda izgleda kao da je džaba. Bit ćemo dio potrošačkog svijeta, pravit ćemo se da mu pripadamo. No, blagdani su, zar ne?

S druge strane, blagdansko raspoloženje stiglo je i u zdravstvene ustanove. Pregledi zakazani za prosinac odgađaju se zbog korištenja lanjskog godišnjeg odmora, spojenog sa skijanjem, pa ćete malo pričekati dok dođete na red. Ako dočekate! Sve je trenutno slow motion. Blagdani su pred vratima! A onda slijedi siječanj, najduži mjesec u godini, kad će nam i prasetina i sarma i francuska salata doći na naplatu. Ne svima, dakako!

Foto: Freepik

Nastavi čitati

Najlaćarnije