Connect with us

Lege

ELVIR RAKIPOVIĆ Jedini je uspio 11 puta istrčati zahtjevni ultramaraton Zagreb – Vukovar

Zapisuje svaki trening i nastup, pa je zabilježeno da je do sada pretrčao nešto više od 120.000 kilometara

Objavljeno

.Dana

Za tada 21-godišnjeg Elvira Rakipovića agresija na Hrvatsku bila je poziv na priključivanje obrani tek stečenu neovisnosti domovine. A onda mu se 9. studenoga  1991. dogodilo duboko tramatično iskustvo koje nosi duboko u grudima dok godinama sudjeluje u utrkama maratonaca.

– Kao pripadnik 3. GBR Kune sudjelovao sam u neuspjelom proboju za Vukovar i od tog dana nosim najveće traume iz Domovinskog rata. Nikada nisam zaboravio pogibiju suboraca u mojoj neposrednoj blizini, a bili su mlađi od mene, toga se sjetim svakog dana i nije se lako s tim nositi, evo, već 33 godine nakon toga. Traume iz rata vodile su me kasnije da (is)trčim i čuveni rujanski ultramaraton Kustošija – Ovčara, dužine 344,1 kilometara podijeljen u pet dionica. U svakom mi je kilometru bila utkana bolna uspomena na dane pogibije mlađih suboraca kod Nuštra. Da ta utrka nije posvećena upravo vukovarskoj žrtvi, pitanje je da li bih uopće trčao, ponekad i usprkos ozljedama – priča Elvir, naš sugrađanin s Juga 2.

U svakom razgovoru Elvir najčešće spominje baš memorijalnu utrku u čijim je organizacijama često i sam sudjelovao, za što je primio i zahvalnicu zagrebačkog HOS-a:

– Ultramaraton „Putevi dragovoljaca HOS-a i bojovnika Domovinskog rata“ održava se od 2002., a ja sam ga u periodu od 2004. do  2014. istrčao deset puta s tim što sam u devet navrata bio kod Ovčare na pobjedničkom postolju. Ove se godine 23. ultramaraton trčao samo u dvije dionice (na 51 km Zagreb – Ivanić Grad i 47,6 km Osijek – Vukovar – Ovčara) i nastupio sam nakon devet godina u toj skraćenoj verziji, te od 12 finišera bio sam jedanaesti i ponosan što sam ga uspio istrčati. Naime, od 23 ta dosad održana ultramaratona Zagreb – Vukovar, jedini sam ga istrčao u 11 navrata i imam najviše, devet osvojenih postolja! Neopisivo sam ponosan na sve to i, ujedno, žao mi je što su me ozljede spriječile da te brojke bude još impresivnije.

U svakom istrčanom kilometru nosim u sebi traumu iz 1991.

No, u Rakipovićevoj atletskoj karijeri, taj memorijalni ultramaraton samo je jedan, ali zbog emotivnog motiva možda i presudan dio, motivator na startu svakog trkačkog izazova, kao i želje za prenošenjem bogatog iskustva i znanja na svoje nasljednike i učenike.

– Trčim od svoje šesnaeste godine i od listopada 1986. imam zapisan svaki trening trčanja, te sam pretrčao nešto više od 120.000 kilometara! U mladosti sam se, pak, bavio i nogometom, rukometom, odbojkom, streljaštvom, šahom… trenirao sam karate i kungfu, vozio bicikl, ali se nisam natjecateljski bavio ni biciklizmom ni atletikom. No, na srednjoškolskim sam utrkama uvijek bio među trojicom prvoplasiranih trkača, da bih kao član mog prvog kluba AK Žumberak iz Sošica krajem devedesetih godina ostvario solidne uspjehe u maratonu i polumaratonu.  Prethodno sam svoj prvi  polumaraton (bila je nešto kraća staza) istrčao kao maturant srednje škole u Đurđenovcu 1988., što je bila poznata utrka koja je okupljala najbolje trkače bivše države. Nastupio je 1988. i čuveni olimpijac Franjo Mihalić, obišao me u zadnjem kilometru i usput dao savjet kako da rasporedim snagu jer je vidio da mi je već jako teško! Prvi maraton, pak, istrčao sam 1995. u Zagrebu kao polaznik časničke škole, vidio sam najavu za maraton, prijavio se i istrčao ga za tri sata i 12 minuta, a prvi ultramaraton (od 100 km) apsolvirao sam 1999. u švicarskom Bielu kao član izborne vrste Hrvatske vojske. Na startu je tada bilo nevjerojatnih 4.000 trkača(!) također na „stotku“,  a moje je vrijeme bilo 9:49:57, da bi me HV i 2001. poslala u  Biel, kad sam maraton istrčao za  2:55:55.

Nedugo nakon opisanih izazova, Elvir je par godina bio član MK Hrvatskog sokola u Osijeku, potom nastavio trčati kao individualac bez klupske pripadnosti, a onda je došla za njega u sportskom smislu presudna 2004. i ultramaraton Zagreb – Vukovar. Ukratko, postao je neporecivo najistaknutiji sudionik priredbe koja je, više od bilo kakva natjecateljskog smisla, duboko u temeljima njegovih uspomena. Baš zato, najznačajniji je dio Rakipovićeva života.

– Udruga Dragovoljaca hrvatskih obrambenih snaga Grada Zagreba (HOS) glavni je organizator svih dosadašnjih ultramaratona i koliko god čovjek bio spreman nije lako istrčati ni maraton (42,195 km), a pogotovo takav, etapni ultramaraton u kojem su dvije dionice više nego dvostruko duže od maratona. Za svaki nastup pripremao sam se namjenski cijelu godinu, rijetko sam tada imao drugih utrka, jer mi je taj ultramaraton bio glavni cilj što mi je i donijelo spomenute rezultatske dosege. Motiv mi je bio Domovinski rat. Priznajem da sam često tijekom tih utrka bio iscrpljen, pa mogu misliti kako je bilo supruzi koja me pratila na svim utrkama dok me promatrala iscrpljenog, jer sam, primjerice, dvaput završavao dionicu Slavonski Brod – Osijek (85 km) čak osam kilograma lakši, a da ne pričam o posljedicama na stopalima… Redovito sam nakon tog ultramaratona ostajao bez noktiju na nogama. Poslije rata obolio sam i liječio se od PTSP-a, bio na bolničkom i stacionarnom liječenju, te koristio prepisane lijekove koji su mi najviše pomogli da se mogu koncentrirati pri završetku Ekonomskog fakulteta. Ipak, svoju najbolju terapiju pronašao sam u trčanju pa su mi, dok sam bio zdrav, dnevni treninzi bili između 20 i 30 kilometara. Nisam bio opterećen tempom, samo mi je bilo bitno izići i trčati, nasipom iza ZOO ili prema Kopačevu. Povremeno bih predahnuo i sjeo na nasip da se opustim. No, slike rata su mi svaki dan u glavi, u svakom treningu ili utrci. U tim trenucima  jave se emocije, pustim i suze, kratko ostanem bez zraka, ali to dugo ne traje. Nakon toga nastavim trčati i osjećam se puno bolje i smirenije.

Elvir je već spomenuo svoju evidenciju treninga trčanja od rane mladosti, pa sve do danas, ali ipak nije izbrojao koliko ima dosad istrčanih maratona, kaže „mogao bi“, ali razvidno je da je u trčanju našao nešto mnogo važnije od rezultata, brojki, uspjeha…

– Nisam opterećen statistikom, ali mislim da još nisam istrčao stotinu klasičnih maratona, a bio sam u Zagrebu, Ateni, Berlinu, Plitvicama, Fužinama, New Yorku, Parizu, Moskvi, Bratislavi, Rimu, Veneciji, Barceloni, Madridu, Valenciji, Marrakechu, Amsterdamu, Krakowu, Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Novom Sadu, Istanbulu, Dubaiju, Ljubljani, Splitu…

Naravno, u životu svemu dođe kraj, pa tako i Elvirovim fantastičnim trkačkim ostvarenjima:

– Dok me nisu snašle teške ozljede trčao bih 5 do 6 puta tjedno, no nakon operacije lijevog skočnog zgloba (2022.) sveo sam to na minimum. Formu održavam vozeći cestovni trkači bicikl s kojim sam do sredine studenoga prešao ove godine 12.500 km. Dok vozim bicikl nemam bolova i sve su moje vožnja sa 90-95 % snage, a to mi je omogućilo da ove godine istrčim maratone u Krakowu, Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i Ateni. Nakon svake utrke tri dana hodam s teškim bolovima u stopalu, ali nije mi žao.

Mnogo mi je psihički teže gledati članove moje Udruge Zdravo trčanje, kad idemo organizirano na maratone, kako oni trče, a ja gledam sa strane.

ERNESTINOVO Stradao sam u Ernestinovu 21.11.1991. od tenkovske granate koja je ispaljena u kuću u kojoj sam tražio zaštitu. Nisam dobio prostrijelne rane, ali me detonacija snažno odbacila na zid i od tada imam pomak grudnog koša i cijele jedne strane tijela. Od tada, a imao sam 21 godinu, ne mogu raditi sklekove, a da su mi dlanovi paralelni. Pravac između dlanova kad radim sklekove je oko pola dlana. Tijelo mi više nije u „vinklu“, što se s vremenom odrazilo i na dosta ozljeda koje sam imao. Najviše u saniranju tih ozljeda mi je nesebično pomogao čuveni fizioterapeut Stevo Kuric, a neizostavna je bila i podrška supruge Andreje koja me redovito pratila i na ultramaratonima i vodila brigu o mom zdravlju.

ZDRAVO TRČANJE Istoimenu udrugu i školu trčanja u Osijeku pokrenuo sam 2012. Prvobitni cilj te škole trčanja bio mi je da polaznike naučim osnovama trčanja i uvjerim ih kako to pozitivno može djelovati na njihovo zdravlje, a ovisno o njihovim željama da ih u periodu od oko šest mjeseci pripremim da (is)trče  prve utrke na pet ili deseti kilometara ili polumaraton, objašnjava i postavlja si sam pitanje: -. Što se meni dogodilo? Nakon što su ti prvi polaznici istrčali svoje prve utrke ostali su i dalje, pa više nisam primao nove članove, a netko novi bi se priključio po usmenoj preporuci. Nakon toga došao sam na ideju da te polaznike pripremim za prvi maraton i tako sam kroz ove godine došao do brojke od 110 osoba koje su istrčale prvi maraton pod mojim vodstvom. U svemu mi kao treneru najviše imponira je činjenica da su baš svi istrčali svoj prvi maraton, da nitko nije odustao!

Ne volim nikoga pretjerano forsirati ili opteretiti nerealnim rezultatskim vremenom, ali svakom dam informaciju i savjete kako da trče i koje bi vrijeme mogli istrčati.

SREĆA Sretan sam i što je i supruga Andreja počela trčati, uskoro će zaokružiti 20 maratona, što je kćerka Dora s 18 godina istrčala svoj prvi maraton (u Ateni), pa sada povremeno trči kraće utrke i polumaraton, kao i što je sin Luka ( isto s 18 godina) istrčao svoj prvi maraton, i to u Istanbulu. Inače, Luka je kao 12-godišnjak trčao  prvi polumaraton u Beogradu u majici s natpisom Hrvatska na leđima i ne samo da tamo nije imao problema već su ga domaći trkači tako mladog bodrili tijekom utrke i pazili na njega!

TRENER Javljaju mi se trkači iz Hrvatske i bližeg okruženja, ali i iz Njemačke i Amerike, i to ne samo rekreativci nego i državni prvaci. Kao diplomirani viši sportski trener rekreacije trenirao sam i treniram i osobe školovanije od mene. Ponosam sam što sam za maratone trenirao i profesora tjelesnog odgoja, kao i poznate kondicijske i fitness trenere, kao i organizatore utrka iz naše regije. Ponosan sam što mi svi oni ukazuju povjerenje, a kasnije ostvare odlične rezultate.

Foto: Privatna arhiva

Šećerana

ROYAL HILL NA TRŽNICI Wine shop poznate vinarije s južnih padina Kraljeva brda u Erdutu

Kad su 2023. za Chardonnay osvojili 92 Decanterova boda eksplodirala je priča o fantastičnim vinima

Objavljeno

.Dana

Objavio

Unutrašnje uređenje wine shopa vinarije Royal Hill na osječkoj Glavnoj tržnici na prvu može podosta zbuniti ljubitelje vina jer je prostor osmišljen ukusno i decentno, što značajno podiže letvicu interijera u tržničkom okruženju. Mjesto u koje građani dolaze razgledati i kupovati vina nije napadno luksuzno, ali je puno svjetla, elegantno i odlično promišljeno.

U ponudi su svi hitovi poznate vinarije koja vina odgaja na južnim padinama Kraljeva brda, na najboljem položaju glasovitog erdutskog meandra u energičnom stisku širokog Dunava. Kad su iz tog dvorišta prvi puta poslali svoje vino na neko od vinskih natjecanja bio je to Chardonnay koji je 2023. na Decanteru osvojio 92 boda i odmah je eksplodirala priča o fantastičnim vinima.

U wine shopa na Trgu Ljudevita Gaja 5 izloženi su svi njihovi pjenušci – u bocama od 0,75 L, 1,5 L, 3L i 6L i stoje od 12,59 do 250 eura, sve redom izvrsni poslovni darovi i rođendanska iznenađenja koja ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim.

Butelja Chardonnaya, primjerice, stoji 17,79 eura, izvrsnog Sauvignon Blanca 15,69 eura, Graševina je 10,69 a Rose 8,99 eura i Cabernet Sauvignon 7,49 eura.

U litrenim bocama nudi se Veranda Graševina za 6,49 i Veranda Cabernet Franc za 5,49 eura. A u ponudi su i vina u rinfuzi, Veranda bijelo iz 2025. i Cabernet Sauvignon iz 2021. stoje 3,49 eura po litri. Kupci mogu donositi svoju ambalažu ili kupiti PET boce od 3 ili 5 litara za 1 euro.

Ponudu shopa podupiru i organski proizvodi Biobrda – hladno prešana ulja, maslaci od orašastih plodova, bezglutenska brašna i odlični keksi lako pamtljivog naziva Freeksi.

Foto: Komarilos

Nastavi čitati

Lege

MILENKO OGNJENOVIĆ Komemoracija u spomen na istaknutog glumca i ravnatelja Drame HNK

Ognjenović je ostavio neizbrisiv trag na daskama HNK, ali i u ljudima

Objavljeno

.Dana

Objavio

U osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu danas je održana komemoracija u spomen na istaknutog umjetnika, glumca, ravnatelja Drame, dugogodišnjeg djelatnika i suradnika HNK, Milenka Ognjenovića, koji nas je napustio 20. srpnja 2026. u 81. godini života. Komemoraciji su, uz članove obitelji i uže rodbine, prisustvovali brojni kolege, suradnici i prijatelji.

Skup je započeo govorom intendanta Vladimira Hama, nakon čega su se od Milenka Ognjenovića oprostili Duško Modrinić, ravnatelj Drame, Mario Rade, glumac, Anita Schmidt, umirovljena glumica, te Ladislav Vrgoč, ravnatelj Opere.

U njihovim govorima istaknut je neizbrisiv trag koji je Ognjenović ostavio kako na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku tako i u ljudima, kao i njegova toplina, profesionalizam i predanost radu.

Tijekom komemoracije prikazani su videoisječci sa scene te fotografije koje su okupljene podsjetile na ključne trenutke iz bogatog života i karijere Milenka Ognjenovića. U ulaznom foajeu kazališta otvorena je i Knjiga žalosti, u koju su se upisali brojni štovatelji njegova lika i djela.

Foto: HNK u Osijeku

Nastavi čitati

Lege

GLUMICE BILE SPORTAŠICE Nela je pucala iz pištolja, Sandra igrala rukomet, a Ivana odbojku

Tri gracije prvo su se dokazale na sportskom planu, a tek onda odlučile za glumačku akademiju

Objavljeno

.Dana

Objavio

Sigurni smo da biste na pitanje tko je, i čime se bavi, Nela Kocsis, bez razmišljanja točno odgovorili: riječ je o vrhunskoj hrvatskoj glumici. Štoviše, sjetili biste se i nekih njenih zapaženih rola u HNK u Osijeku, kao i na malim ekranima i velikim platnima. Nela se udomaćila u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, gdje je našla mjesto u društvu naših elitnih glumica i glumaca.   

Međutim, mnogo je manje onih koji znaju da je u mladosti Nela, tada su je pisali Kornelija Kočiš, bila perspektivna streljačica, koja se bavila tim sportom prvo, od 1982., u klubu „Centar“, a od 1986. u GSD „Osijek 1784“. Uostalom, tragovi Kornelijinih pucnjeva u središta brojnih meta i na najznačajnijim domaćim natjecanjima,  mogu se pronaći u arhiviranim zapisnicima na streljani na Pampasu. Primjerice, 1986. je dvaput osjetila slast naslova prvakinje na ekipnom prvenstvu Hrvatske: pridonijela naslovu prvakinje MK pištoljem pogodivši 539, a na ekipnom juniorskom prvenstvu, također istim oružjem, s 550 krugova.

Oni kojima streljaštvo nije strano, zacijelo znaju da je mlada Osječanka time najavila uspješnu karijeru. No, sudbina joj je odredila sasvim drugi put, dok su svjetske visine dosegnule njene klupske kolegice Jasna Šekarić i Mirela Skoko.

Kornelija, točnije Nela, pak, opredijelila se za glumište, dok su pištolj(i) i streljane ostali samo lijepe uspomene. Diplomirala je 1997., kad je već dvije sezone nastupala u Drami HNK u Osijeku, da bi se kao prvakinja osječke Drame otputila 2011. u metropolu, u „Gavellu“. Među brojnim rolama, posljednja je u Novakovoj „Mirisi, zlato i tamjan“, godinu prije „Krivi Billy s Inishmaana“…

Potraga za Nelinim brojem mobitela odvela nas je do uvijek susretljivog Miroslava Čabraje, ravnatelja Drame HNK u Osijeku, koji nam je uveliko pomogao da priča o nekadašnjoj „pištoljašici“ bude dodatno oplođena. Jer, pokazat će se, da je Nela tek dio šarmantnog terceta, koji je igrao, ili još igra, zapažene role u HNK u Osijeku, a prethodno se bavio – sportom.

Uz Nelu, tvore ga Sandra Lončarić i Ivana Soldo-Čabraja, koje možete pogledati u nekoj od dramskih predstava osječkog nacionalnog teatra jer su ostale u matičnoj nacionalnoj kući. Teško da ćete pomisliti kako je, primjerice, Sandra u raznovrsnom djetinjstvu i mladosti stigla iz Švicarske (rodni Brugge) u Našice i tamo, u vrijeme odrastanja, igrala – rukomet u nekadašnjem Partizanu! Za Ivanu, pak, dobro znaju osječki ljubitelji odbojke, jer je kao srednjoškolka, u juniorsko-kadetskom uzrastu pokazivala i iznimnu igračku darovitost u dresu Odbojkaškog kluba Osijek što i danas pohvaljuje njen trener, entuzijast i novinar Damir Rukovanjski.

No, za Ivanin nagli prijelaz iz sporta u kazalište najlakše je naći razlog: pojavio se sadašnji suprug Miroslav. Ako ne znate, to je onaj simpatični lik koji, kako se to nekad popularno znalo reći, u reklamnim TV spotovima „izlazi iz konzerve“!

To su natuknice o tri osječke gracije, koje zajednički povezuju vrlo slične čak istovjetne sudbine. Sve su, tri, u mladosti bile sportašice, da bi izrasle u glumice.

Foto: Zarko Basic/PIXSELL, Damir Spehar/PIXSELL i Marina Vojnović/za Ivanu Soldo Čabraja

Nastavi čitati

Lege

ŽELJKA ŽIVKOVIĆ Poznata osječka TV novinarka je “Rock romantičarka sa Sjenjaka”

U novoj knjizi bavi se ex yu rock bendovima iz osamdesetih i energijom koja joj je omogućila izdržati vrijeme poslije

Objavljeno

.Dana

Objavio

Željka Živković profesionalno stanuje u programina Hrvatske televizije, formalno živi negdje na Sjenjaku, a posve privatno svakodnevno proširuje mentalne stambene prostore izrudarene u pop i rock kulturi, odnosno poetici popularne glazbe koja joj je pumpala krvotok u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Kad ne viri iz televizijskih reportaža, kad ne opušta studijske voditelje prilikom svojih živih uključivanja u programe i kad nije profi koncentrirana na izvještaje o temama iz preozbiljne svakodnevice – onda šeta i piše.

Ovih dana je u nakladi osječke Akademije za umjetnost i kulturu izašla njezina nova knjiga, kako kaže – labavi roman “Rock romantičarka sa Sjenjaka”. Urednica joj je poznata književna kritičarka Jagna Pogačnik, a predgovore su napisali glazbenici Sejo Sexon iz Zabranjenog pušenja i Aleksandar Saša Lokner, klavijaturist Bajage & Instruktora.

Prije promocije, koja će se 2. rujna u 19 sati prigodno održati u amfiteatru kod robne kuće na Sjenjaku, Željka je u prepoznatljivom stilu progovorila o rezervoarima snage i kreativnosti koje je napunila u mladosti. Inspirativna je i praktički nepotopiva kad izbacuje argumente o silnoj energiji generacija Live Aida i Novog vala. A njezini stavovi o sreći i dobrom raspoloženju na trenutak su čak i zarazni.

* Što je rock’n’roll zapravo značio generacijama mladih iz osamdesetih i ranije?

– Mislim da je svatko pronašao neko svoje, vlastito značenje iako je posve jasno da su neke odrednice rocka zajedničke. Sloboda, bunt, pripadanje, identitet. Za mene osobno, rock nikad nisu bile samo pjesme već i način života. Način na koji sam tražila sebe, saznala tko sam i postala svoja. To vrijeme, znači osamdesete, meni su dale energiju da izdržim vrijeme koje je došlo poslije njih. Bio je to jako dobar temelj za postati čovjekom u onom smislu u kojemu ga ja vidim. Mogli bismo o tomu filozofirati satima doista, ali svatko od nas nosi u svom unutarnjem svijetu neke vrijednosti koje smatra važnima. Mene je rock naučio da imam svoj stav, ali da prihvaćam i tuđe argumente, da slušam i pokušam razumjeti, da budem tvrdoglava do određene granice i da se uvijek borim za pravdu. Možda najvažnije značenje za mene sadržava rečenica: misli svojom glavom, ali poštuj različitost.

* Zašto se ta energija do danas nije uspjela transformirati u promociju ambicija današnjih generacija mladih?

– I prije sam pokušavala pronaći odgovor na to pitanje, ali uglavnom bezuspješno. Nakon tih osamdesetih došao je rat, pa posve drugačije okolnosti. Usto, svako vrijeme nosi svoje. Ipak, veseli me što još uvijek ima popriličan broj mladih koji slušaju rock i prepoznaju kvalitetu. Danas, kad mnoge pjesme radi umjetna inteligencija, kad slušam riječi pojedinih novih pjesama, kad čujem loše aranžmane, katkad samo preokrećem očima. Ali da ne budem nepravedna, i danas ima zanimljivih autora. Nekad se pitam jesu li u nekom dijelu života slušali rock jer katkad prepoznajem tu energiju. Jako me zanima kakve će pjesme biti popularne za dvadesetak, tridesetak godina. Jer, kad gledamo povijest glazbe, moguće je svašta.

* Što znači danas biti rock romantičarka?

– Za mene koja to jesam, rock romantičarka znači biti svoja, furati svoj film, čuvati svoju mladost kroz pjesme koje su mi nešto značile i još uvijek znače i biti svjesna da sam baš potkraj osamdesetih postala ono što jesam – snažna, ali i sanjar. Kad imaš osamnaest ili dvadeset godina, misliš da možeš mijenjati svijet. Poslije vidiš da baš i ne možeš, ali nastojiš sitnicama i energijom barem malo svijetu dodati boje. Boriti se za pravdu, ljubav i slobodu, pa što bude. Vjerovati u ljude općenito, a za one koje pustiš u svoj unutarnji svijet, jednostavno uvijek biti tu. Nenametljivo i pristojno, ali jasno.

Za mene ljubav nikad nije bila kalkulacija; kad volim nekoga, volim svim srcem. Drugačije ne znam, a ni ne želim.

* Koji su glavni likovi tvog novog romana?

– Glavni su likovi Osijek, ja, taj Netko kojemu pišem pisma i bendovi iz osamdesetih. Ovo nije klasičan roman, pa likova ima podosta i svi su stvarni. Od mojih prijatelja do gradskih klupa i drveća. Sve je to dio mene, ali nisam se razotkrila u potpunosti. Možda sam ogoljela jednu šestinu sebe. Znatiželjna sam i imam različite interese. Ova knjiga otkriva mene kroz glazbu i neku moju rock filozofiju. Kroz ljude, stvari i pjesme koji su dio mene.

* Koja je uloga Sjenjaka u cijeloj toj priči?

Sjenjak sam zavoljela još sredinom osamdesetih jer je dosta mojih prijatelja živjelo upravo tamo. Ja sam tad živjela u samom centru grada i Korzo mi je bio doslovno ispod prozora. Uvijek sam željela biti dio ekipe koja je morala još petnaestak minuta s Korza hodati do Sjenjaka, ali meni je kuća bila udaljena ni minutu hoda. Kad su moji sinovi bili bebe, doselili smo na Sjenjak gdje sam stekla mnogo novih prijatelja i upoznala mnogo zanimljivih ljudi. Uloga Sjenjaka u knjizi je jednostavna – on je u mojim šetnjama po gradu polazište i odredište. Mjesto gdje se osjećam sigurno. Baza. Dom. To zelenilo, ta silna igrališta, taj muving, urbani štih – sve je to postalo i moja inspiracija.

Ima li veze što Sjenjak još uvijek pomalo živi u ritmu osamdesetih? Posve sigurno.

* Odnedavno vodiš i zbor PopRockEkipa koji izvodi pop i rock hitove iz osamdesetih, kako ste se okupili? Tko su članovi? Otkud ideja?

– Gotovo svake večeri odlazim hodati gradom i skupiti barem deset tisuća koraka. E, tu nastaju mnoge ideje, pa su baš u tim šetnjama nastale ideje i o knjizi, ali i o PopRockEkipi. U jednom trenu, sa slušalicama u ušima u kojima je svirao ex yu rock, pomislila sam kako sigurno nisam jedina koja voli te pjesme. Pa mi je na fejsu iskočio video o nekom zboru iz Beograda koji radi sličnu stvar. Još par šetnji i ideja je bila pred realizacijom. Sviram klavir, ekipi se priključio s gitarom i prijatelj Dario Šarlija i, hop, krenuli smo. Članice, njih dvadesetak, su žene koje vole te pjesme i koje su stvorile tako dobru energiju da je to nešto predivno. Nije nam cilj savršena izvedba nego potaknuti i druge da s nama pjevaju što se i dogodilo na naša prva dva nastupa. Taj zbor je naš doprinos da nam grad bude veseliji i sretniji. Da se ljudi malo više opuste, na tren zaborave probleme i nasmiju se.

* Što te motivira na pisanje, nije valjda samo nostalgija?

– A, ne, nikako nostalgija. Novinarske tekstove pišem svaki dan, neki su jednostavno rutina, a neki su čista radost stvaranja. Isto je i s pisanjem općenito. Volim se igrati riječima, volim pisati neke stvari za koje mislim da bi bilo lijepo da ostave neki mali trag. Kreativnost mi je strašno važna u životu, a pisanje mi to omogućuje. Kroz pisanje ujedno radim i na sebi, otkrivam kakva sam i što želim. Nekad od obične SMS poruke volim napraviti nešto što ostaje u glavi onoga komu je namijenjena. Nasmijati tu osobu, ohrabriti ju kad osjetim da treba. Ne znam, meni je pisanje način da budem unikat jer nitko ne piše na isti način.

Pokušala sam biti obična, pa nije išlo jer sam kroz pisanje shvatila da sam totalno neobična. Najjednostavniji odgovor? Pisanje me čini sretnom.

* Možeš li nam ovdje složiti tvoju osobnu top listu najdražih hitova iz osamdesetih godina – po 10 komada domaćih i stranih?

A ne, tu se neću upecati jer bi moje slaganje najdražih pjesama trajalo jedno godinu dana. Previše je najdražih hitova, a na kraju knjige se nalazi i play lista rock romantičarke, pa je tu dio odgovora na ovo pitanje.

* Pokušaj nam približiti osječku pop i rock scenu osamdesetih, tko su bili glavni bendovi i frontmeni? Koje su bile ključne poruke?

– Obožavala sam osječke glazbene osamdesete, ali kad bih ih trebala ukratko pojasniti, to bi bile dvije riječi: „Pogonsko gorivo“. Longplejka koju i danas čuvam, a koja je predstavila osječke rock bendove koji su meni i mojoj generaciji bili važni jednako kao i tadašnje mega zvijezde. Poruka je bila jednostavna, baš kao u pjesmi grupe Bangkok – „Ljubav je sve“.

* Kad bi mogla iz osamdesetih u današnje vrijeme katapultirati samo jedan glazbeni fenomen koji bi nas mogao preporoditi – tko, odnosno što, bi to bilo? I zašto?

– Definitivno, „Live Aid“, koncert koji je pokazao što sve glazba može. Ako govorimo o našim prostorima, nedvojbeno Novi val. Pjesme koje nisu govorile samo o ljubavi, nego i o odrastanju, gradovima, politici, generaciji… pjesme koje su nas učile razmišljati vlastitom glavom. Nisam sigurna bi li nas to danas moglo preporoditi, ali posve sam sigurna da se to vrijeme ne smije zaboraviti. Barem neki od nas, oni koji nisu odustali, koji pamte i osjećaju. Koji se drže rečenice: „Hajmo biti jednostavno dobri jedni prema drugima“. Bez drame i kompliciranja, bez neodlučnosti. Sa stavom kako želiš živjeti život.

Rock me naučio da budem hrabra i otvorena.

FEŠTA NA SJENJAKU Gužva na promociji knjige Željke Živković u amfiteatru kod robne kuće

Foto: Privatna arhiva

Nastavi čitati

Lege

OPROŠTAJ Škoriću uramljen dres rekordera, za bijelo-plave odigrao 337 službenih utakmica

U subotu se na Opus Areni Mile i službeno oprostio od profesionalnog nogometa

Objavljeno

.Dana

Objavio

Uoči subotnje utakmice NK Osijek – Lokomotiva, na travnjaku podno zapadne tribine Opus Arene, održana je nesvakidašnja svečanost na kojoj se, i službeno, od profesionalnog nogometa oprostio Mile Škorić.

Nekad dugogodišnji prvotimac i navijačima omiljeni kapetan bijelo-plavih, još iz vremena dok je osječki prvoligaš ugošćavao suparnike u Gradskom vrtu, odlučio je u 35. godini zaokružiti dugogodišnju karijeru povratkom u matičnu Slogu iz Novih Mikanovaca za koju će predstavljati veliko pojačanje u prvenstvu Druge županijske lige Vinkovci.

Kao što smo već pisali, Škorićevu je gotovo 30-godišnju karijeru naprasno prekinula ozljeda koljena, a kako je ranije obećao Mikanovčanima da će karijeru „sigurno okončati gdje je i počeo, u dresu Sloge“, napustio je HNK Rijeka u kojoj je donedavno igrao, registriran je za klub u kojem je još kao 6-godišnjak načinio prve nogometne korake.

– Da, obećao nam je to i, eto, ostvarilo se, nije skrivao zadovoljstvo, i ponos, Slogin predsjednik Sušac kojem je Mile, kao i prijatelju Mravu Mavuncu, dao značajno obećanje kakva Mile, kako sam kaže, nikad ne iznevjeri.

U subotu je rekorder po broju utakmica u bijelo-plavom dresu primio uramljeni dres s brojem 337 što dočarava broj službenih Škorićevih utakmica za osječkog prvoligaša. Uramljeni mu je dres predala predsjednica Aleksandra Vegh, a dok je otpozdravljao povicima s tribina „Mile, Mile“, nazočni su sve pratili iznenađeni novom, kovrčavom kosom bivšeg reprezentativca Hrvatske koji će uskoro debitirati za svoju Slogu.

– Trebao je igrati i danas, lagano je već i trenirao, ali smo odlučili odgoditi njegov povratak na koji smo, i zbog održanog obećanja, itekako sretni i ponosni, kazao nam je u telefonskom razgovoru Slogin predsjednik Sušac dok je na travnjaku u Novim Mikanovcima igrana Kup utakmici s NK Rusin.

Tako će taj iznimni sportaš i osoba, nakon što je sačuvao uspomenu da je na utakmici Hrvatske s Portugalom „umirio“  velikog Ronalda, a za koji tjedan čekaju ga nastupi u Jarmini, Ivankovu, St. Mikanovcima i drugim travnjacima sedmoligaškog hrvatskog natjecanja u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Uvjereni smo, kao i uvijek do sada, dajući na svakom susretu – sve od sebe…

Foto: David Jerković/PIXSELL (naslovna) i privatna arhiva

Nastavi čitati

Najlaćarnije