Nakon što je 2023. donjogradska Olimpija proslavila svoju neprekinutu stogodišnjicu, s ponosom na isti jubilej ove godine podsjećaju svi oni kojima je od amaterskih sportskih sredina u Osijeku najdraža ona na sasvim drugom, zapadnom dijelu grada – Grafičar.

Naime, grafički djelatnici nekog drugog vremena zaljubljeni u nogomet, između dva velika svjetska rata početkom davne 1926., odlučili su osnovati svoj Športski klub Grafičar koji je kasnije, kako je vrijeme prolazilo, prerastao u istoimeno raznovrsno sportsko društvo a više je generacija postiglo i natjecateljske dosege koji se ne zaboravljaju. Prvu utakmicu, odjeveni u crnu opremu, odigrali su protiv pričuvnog sastava tada jakog gradskog rivala Hajduka i, na Podsaveznom igralištu izgubili s 4:3 (2:1).

U legendu je ušao prvi sastav nogometaša „grafičara“: Stjepan Kramarić, Slavko Denich, Franjo Vajnand (Weinand), Albin Šter (Stoehr), Stjepan Polc (Polz), Srećko Čavrak, Herman Kaufman (Kaufmann), Franjo Novoselić, Viktor Špilberger (Spielberger), Rudolf Kramarić i Franjo Sajdl (Seidl). Potonji je postigao dva, a kasnije glavni golgeter Špilberger jedan pogodak.

Sudbina je, eto, htjela da su i danas, kao i prigodom osnivanja, na sceni aktivni još samo nogometaši iako djeluju s drukčijim imenom, pa tako i sadržajem, kao Škola nogometa NK Grafičar. Tradicija je na taj način sačuvana do stogodišnjice. No, mnogo je bivših grafičaraca koji su dugo žalili što u Podgrađu nije kontinuirano djelovala seniorska momčad koja je, nakon višegodišnje stanke, obnovljena prošlog ljeta i uvrstila se u najniži stupanj lokalnog natjecanja.

Kako je na igralištu izgrađenom 1951., osim nogometnog terena, ubrzo izgrađeno i rukometno igralište, a mlade Osječanke zaposlene u grafičkoj industriji (naravno, i njihove prijateljice) pohrilile su na crvenu šljaku želeći naučiti abecedu sporta kojem je nekako u to vrijeme skinut pridjev veliki, pa je ostao samo – rukomet. I baš na tom prostoru 1956. učenice Stanislava Šuperine postale su prvi ženski prvoligaški sastav Osijeka. Samo desetljeće kasnije osvojile su i Kup Jugoslavije, a i danas je u povijesne knjige upisano da je Grafičar (1968.) postao preteča današnjeg ŽRK Osijek o čijem se dvostrukom trijumfu u Kupu kupova Europe (1982. i 1983.) i danas može slušati i(li) čitati daleko izvan granica države u kojoj živimo.

Vrijeme je prolazilo, a poglavito djelatnici i djelatnice nekad vrlo uspješne grafičke industrije prije svih Litokartona (sponzori su dugo bili i Štampa i Glas Slavonije, pa nekad spojeni OGNIZ), uz nogomet i rukomet, osnivali su i potom kraće ili nešto duže vremena (u)gasili sekcije odbojkaša, šahista (okupljali su se, kao i kad su održavane sjednice Skupštine, u Grafičkom domu u Pejačevićevoj ulici, gdje zgrada i danas postoji s ponosnim grbom grafike), kuglača (na kuglani u Strossmayerovoj 92 automatiziranoj ’61), stolnotenisača i ribolovaca…

No, pothvat rukometašica nikad i nitko nije dosegnuo, iako su kuglači dugo imali svoje značajno mjesto u regionalnom, poglavito građanskom okruženju. Rukometaši su bili u kvalifikacijama za Hrvatsku ligu, a nogometašima u bivšoj državi dvaput je uspijevalo izboriti mjesto među najboljim momčadima Slavonije i Baranje, dok su u samostalnoj Hrvatskoj „žuto-plavi“ osim na regionalnoj zaigrali i na drugoligaškoj sceni.

Uglavnom, nakon stotinu godina ostalo je očuvano samo lijepo igralište u Podgrađu koje bi, kako je najavljeno, ove godine trebalo dobiti pomoćni teren s umjetnom travom i rasvjetom.

Foto: Privatna arhiva

Nekadašnjeg trenera košarkaša Osijeka, Slobodana Jurkovića odlikovao je predsjednik Zoran Milanović i to je s razlogom vrhunac njegove dugogodišnje karijere posvećene košarci.

Kako je napisano u obrazloženju, Jurković je „odlikovan Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara za dugogodišnji predani trenerski rad na području hrvatskog ženskog košarkaškog sporta, te osobiti doprinos ostvarenju vrhunskih rezultata na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima.“

Rođeni Delničanin u sportu je više od šest desetljeća, a mnogi tvrde da je upravo on,  kao trener, ostavio traga u najvećem broju klubova, ne samo u nas jer je osim Zagreba, Karlovca, Dubrovnika, Slavonskog Broda, Osijeka… bio iznimno cijenjen i u vrijeme kraćih djelovanja u Austriji i Češkoj.

Uostalom, budući da je aktualni, danas 78-godišnji predsjednik ŽKK Folka Borovje, kao vrhunski sportski djelatnik godinama bio i u muškoj košarci, podrazumijeva se i to da je Jurković, ustvari, stručnjak koji je svoja znanja stečena dijelom i u SAD-u ne samo u  sustav sporta grada Zagreba (zbog čega ga je za odlikovanje i nominirao gradski košarkaški savez hrvatske metropole) već implementirao i u sportski sustav nacionalne razine. I baš u tom dijelu opisivanja Jurkovićeva doprinosa košarci na nacionalnoj razini, skriven je razlog što smo pronašli našu značajnu obvezu podsjećanja na onaj njegov dio karijere proveden u – Osijeku.

Jura je sedamdesetih godina, zajedno sa Željkom Pavličevićem, bio mladi i ambiciozni pomoćnik legendarnog Mirka Novosela pod čijim nadzorom je zagrebačka Cibona upravo bila na početku trasiranja puta prema ubrzano dostignutim europskim vrhovima. No, kad je 1981. stigao poziv Boška Strajnića iz Grada na Dravi, da preuzme vođenje SKK Osijek (tada puni naziv Studentski košarkaški klub Osijek) Jurković nije dvojio, jer je izazov bio maksimalan. Naime, osječka košarka nikad, do tada, nije bila zastupljena na ondašnjoj nacionalnoj razini, što je bio magnet kojem nije odolio. I postigao je ono što je zacrtao kao važan dio karijere, a istodobno donio Osječanima ono što su dugo, dugo čekali.

Nezaboravne su, naime, uspomene na svibanjsko slavlje osječkih košarkaša i klupske logistike 1982. kad su Šmit, Lešina, Dražen Dogan, Kordić, Jocić, Mehić… (pro)slavili uvrštenje u Drugu saveznu ligu. Tamo gdje osječka košarka do Jurina dolaska u grad nikad nije bila i kad je baš taj podvig bio start sustavnog uspona osječkih košarkaša čiji je stručni stožer Jura predvodio četiri sezone postavivši mu čvrste temelje suvremenog „basketa“.

Foto: Ured PRH i privatna arhiva  

Nevjerojatan potencijal. Stare kapije koje se i danas mogu vidjeti u ulicama na području Donjega grada, zatim u Strossmayerovoj ulici, u Tvrđi te na starijim stambenim zgradama i kućama u središtu grada zapravo skrivaju nekadašnju urbanu ljepotu.

Mnoge od njih danas su zapravo u užasnom stanju jer restauracijski radovi kojima bi ih bilo moguće vratiti u originalno stanje vjerojatno stoje cijelo bogatstvo. Rad na obnovi i zamjeni nekih drvenih dijelova ili gradnji cijelih novih kapija te rad na obnovi mehanizama za zaključavanje – moguće je da više ni nema kvalitetnih majstora koji bi se mogli prihvatiti takvoga posla.

Zatim, mnoge od tih kapija zapravo skrivaju dvorišta u kojima je više različitih stambenih jedinica ili su zgrade podijeljene etažnim vlasništvom različitih stanara. Sve su to razlozi zbog kojih je teško dogovoriti obnovu i planirati, odnosno skupljati novac za restauraciju kapija.

Među ljepoticama koje je ozbiljno nagrizao zub vremena danas je moguće prepoznati nekoliko stanja. One kapije koje su gotovo originalne, ali su većim dijelom potpuno dotrajale, mjestimice znatno istrunule i u očitom raspadu. Zatim, postoje kapije koje su tijekom godina nestručno obnavljane, pa su danas zapravo većim dijelom uništene neodgovarajućim intervencijama, pokvarenih brava i stotinama puta krpane. I konačno, one kapije koje je netko s vremenom zbog dotrajalosti odlučio trajno zamijeniti, ali kako je restauracija bila preskupa, projektirali su i pravili nova rješenja od jeftinijeg drva i bez reljefnih posebitosti po kojima su bili poznati originali – te su kapije danas nepovratno izgubljene, a njihove su zamjene također već ozbiljno nagrižene i uništene.

Ipak, u različitim dijelovima Osijeka danas je dovoljno starih kapija da bi njihovo razgledanje bilo moguće sistematizirati u nekoliko logičnih povijesnih cjelina. Ambiciozniji turistički i kulturni djelatnici oko njih bi mogli ispredati priče o gradu i građanima u različitim povjesnim razdobljima. A svi oni građani koji kraj takvih autentičnih dijelova povijesti prolaze svakodnevno, a da ih uopće ne primjećuju, vjerojatno bi se debelo iznenadili kad bi samo na trenutak zastali i, gledajući ih, uronili u priče skrivene njihovim debelim vratnicama. To je, naime, još jedan grad u gradu.

Foto: Komarilos

Zanimljivo bi bilo ovih vrelih srpanjskih dana, među Osječanima koji osvježenje traže na kupalištu Coapacabana, provesti anketu s jednim, jedinim pitanjem: Znate li zašto kontrolni toranj nosi naziv Jabuka? Nešto stariji sugrađani sigurno bi dali točan odgovor, a mladići i djevojke koji nemaju dug staž posjećivanja Kopike možda bi pomislili da na tom mjestu raste ili je raslo stablo neke posebne jabuke. No, Jabuka je zapravo nadimak Željka Čulika – Jabuke, vjerojatno najpoznatijeg djelatnika Copacabane svih vremena.

On je od izgradnje rekreacijskog kompleksa svakoga ljeta svakodnevno s kontrolnog tornja nadzirao sve bazene i preko razglasa neumorno objavljivao upute da prije ulaska u bazene treba koristiti nogopere, da je zabranjeno skakanje u bazene, o pravilima za upotrebu tuševa i toaleta unutar kompleksa, o dostupnosti pitke vode, zatim informacije o radnom vremenu i dubini pojedinih bazena, procedurama za parkiranje bicikala, o pravilima korištenja sunčališta, o mjestima za odlaganje otpada, o korištenju drugih rekreacijskih i sportskih igrališta i kapaciteta, o ponudi u ugostiteljskim kioscima i naročito je bio učinkovit kad bi mu dolazila djeca koja su se izgubila, pa bi njihove roditelje pozivao da se jave pokupiti uplakanu djecu kod kontrolnog tornja, primjerice: “S nama je uplakana Ivana, ima šest godina i mole se roditelji Petar i Ana da se hitno jave kod kontrolnog tornja”.

Zanimljivo, upravo zbog njegovog izvrsnog snalaženja kod upotrebe razglasa putem kojega je upravljao ponašanjem ogromnog broja posjetitelja – obitelji su brzo prihvaćale taj način rada, pa su djecu uvijek učili da im je najbolje, u slučaju da se izgube u svjetini, pomoć potražiti kod kontrolnog tornja. I to je jako dobro funkcioniralo. Jabuka je bio kombinacija vrhunskog autoriteta, informatora, ali i najodgovornija osoba za sve što se na kupalištu događalo. Naravno, većina posjetitelja poznavala ga je samo po glasu, i to je bilo dovoljno da bi ga poštovali.

Između njegovih čestih uključivanja preko razglasa bi puštao popularnu glazbu, a pjesme je često prekidao važnim obavijestima. Jabukin glas je tijekom ljeta bio popularniji i prepoznatljiviji od bilo kojeg tada aktualnog lokalnog radijskog voditelja. Uvijek fokusiran na sigurnost kupača, glasan, moćan, često zapravo zapovjednog tona – Jabuka i njegov glas bili su nezaobilazni elementi ukupnog doživljaja ljeta na Kopiki.

Željko Čulik tako je s godinama izrastao u gradsku ikonu. Bio je odličan rukometaš, bezgranično zaljubljen i u ribolov, pa biste ga, u društvu prijatelja-pecaroša mogli zateći i na ušću Drave u Dunava kod Aljmaša. Tijekom šezdesetih godina, još dok su u Osijeku djelovali rukometni klubovi Elektra, Grafičar i Metalac, robusni pivotmen branio je boje „crno-bijelih“ (na slici, s devetkom na dresu) za što je bio i predodređen jer je, kao električar po zanimanju, bio zaposlen u nekad velikom OLT-u stekavši svojim nastupima ugled jednog od najboljih rukometaša u gradu. Omiljen u kompletnoj osječkoj sportskoj obitelji, a u Domovinskom ratu ostavio je snažan dojam kao hrvatski branitelj, na što podsjeća i jedna od fotki u društvu druge osječke legende Ivana Lukačevića-Luksa.

Nažalost, Čulik je iznenada preminuo 2009., a da nije obilježio ni 63. rođendan, ostavivši iza sebe, osim brojnih prijatelja, neutješne suprugu Julijanu i kćeri Željku (Celinščak) i Anu (Mehičić), brata Branka (u međuvremenu, on i supruga su također preminuli) a da nije dočekao rađanje nijednog od petoro unučadi, kojima bi, sigurno, na svoj način osvojio srce. I možda je baš, zbog preranog odlaska u vječnost, odluka o (pre)imenovanju tornja na Copacabani najprikladniji način za trajno (o)čuvanje uspomene na tu istinsku gradsku ikonu.

Foto: Komarilos i osobna arhiva

Nedavna prva ovogodišnja „Osječka ljetna noć“ pokazala je nešto starijim sugrađanima koliko je, zapravo, Grad na Dravi promijenio vizuru, a njegovi stanovnici svoju svakodnevicu. Naime, desetljećima emotivno doživljavane, ili tek prepričavane, večernje šetnje užarenim asfaltom u središnjoj (gornjo)gradskoj ulici, jednostavno su preselile na promenadu s kojom se, osobito nakon njena povezivanja dva glavna dijela grada, s razlogom ponosimo. Traženje svježeg zraka, prirodno, sada odvodi Osječane na samu obalu rijeke koja je tako i bukvalno prerasla u gradsku žilu-kucavicu, gdje šetnja svake večeri pruža priliku za istinski predah nakon svih dnevnih aktivnosti.

LEPTIRIĆI No, nestalo je, na taj način, i onih dražesnih dogodovština u kojima je korzo, osim stalnog sklanjanja od opasnosti tramvajskog prolaska, bilo mjesto i vrijeme nepisanih dogovorenih sastanaka mladih, gdje su se mnogima prvi put pojavili oni čuveni leptirići simpatija mladića i(li) djevojaka koji se prethodno uopće nisu poznavali. A to i nije bilo teško doživljavati, jer se, po nepisanim pravilima, koje mjesto „pripada“ kojem sloju, mladića i(li) djevojaka pa bi se lako pronalazile i prve simpatije, od kojih su mnoge postupno prerastale u mladenačke ljubavi, a neke završavale i trajnim, životnim vezama.

Korzo, sada, više nije mjesto okupljanja te vrste, tramvaji istina i dalje ometaju prolaznike, namjernici ulaze u brojne trgovine, pa se i tako povremeno stvaraju međusobni susreti, ali – draž tog lokaliteta (kakav su imali i Donjograđani na svom središnjem trgu, sadašnjem Trgu bana Jelačića) jednostavno je – nestala. A za stvaranje novih navika morat će proteći još dosta vode rijekom Dravom.

NOVA TRADICIJA Ono što se, također, sasvim promijenilo, je nekad uobičajen silazak s korza do dravske obale, gdje su se, ili nastavljali, ili već utvrđivali pogledi simpatija začeti negdje između tramvajskih tračnica. Dakako, budući da su te beskonačne kolone sada smještene sasvim uz obalu (gdje su se nekad davno nastavljale te na korzu stvaranje prve simpatije) sve je isto kao nekada, ali sadašnja osječka mladež tek je na putu rađanja neke nove tradicije, slične onoj otprije koje desetljeće, gore na korzu. No, sigurno će se promijeniti način rađanja tih leptirića, jer sada pogledi najčešće stižu iz nekog od mnogih kafića, koji su i na spomenutoj „Osječkoj ljetnoj noći“ bili krcati našim domaćim galebovima. Onima koji će, možda, nadolazećim naraštajima opisivati novu naviku emotivno kao roditelji.

TRENINZI KOD FLOSA No, ta nova priča imat će i jedan sasvim drukčiji dio svog sadržaja, jer su u Zimskoj luci danas parkirani brojni čamci, u kojima Osječani tijekom praznika odlaze na obiteljske izlete, bilo na Karašicu, bilo do Aljmaša, svejedno. Na prostor koji su neke prijašnje generacije mladih Osječana koristili s bezgraničnim entuzijazmom za plivanje i vaterpolo, iako je sadržaj njihova improviziranog plivališta, sličnog tada jedinom službenom gradskom kupalištu podno Tvrđe (Garnizon), djelovao sasvim skromno, sasvim je zaboravljen. A baš su članovi PVK Omladinac bili posebna atrakcija sugrađanima, koji su se ljeti s korza spuštali do obale rijeke. U vodi omeđenoj „flosom“ (daskama pričvršćenim za brojne prazne bačve) odvijali su se večernji treninzi plivača i vaterpolista privlačeći pritom pozornost slučajnih i(li) namjernih prolaznika.

JUNACI PLIVALIŠTA Činilo nam se, međutim, da bi uvečer taj skroman ambijent prerastao u ljupki bazen dostojan vrhunskih plivačkih i(li) vaterpolskih natjecanja. Divili smo se našim junacima, njihovim sjajnim plivačkim dostignućima (Murovi, Podlavicki, Kopilovićeva, Brumec, Pavleković, Rafajac, Čepčik…), a atraktivne vaterpolske utakmice igrane pod svjetlošću škiljave svjetlosti žarulja obješenih na običnu žicu iznad plivališta, sigurno i danas pamte preostali rijetki Osječani koji su se bar jednom, često nakon večernje šetnje omiljenim korzom, znatiželjno spuštali k betonskim, još vrućim stepenicama gledališta nama omiljenog «plivusa».

A tamo su nas oduševljavali tarzanovski povici, gotovo krici, članova vrsne i omiljene vaterpolske momčadi Omladinca. Kirbike, Krnje, Bruleta, Mjeseca, Legre, Toze, Dorića, Vogre, Njuce… kasnije Gloca.

GLUMICE PLIVAČICE Podsjetit će nas uvaženi kolega, nenadmašni kazališni kroničar Lj. St., da su aktivno i vrsno plivale i kasnije poznate glumice Inge Appelt i Ljerka Draženović, a među najdarovitijima plivačkim asovima tog vremena svakako je bio Tomislav Copkov. Najtalentiraniji dio obitelji iz Strossmayerove 7 blizu središnjega gradskog trg, tijekom jednog od posjeta rodnom gradu, s nostalgijom se prisjećao brojnih divnih dana i večeri provedenih u Zimskoj luci. Slažući trajno u memoriju i događaje iz svoje burne sudbine proživljene širom Europe i Kanade. Jednom se pohvalio i fotografijom kako bi otklonio nevjericu u dio pustolovnog života, na kojoj se lako prepoznavalo čuvenog francuskog glumca Jean Paula Belmonda, kojem je jedno vrijeme bio tjelesni čuvar!

ROMANTIČNA ROPOTARNICA I sve to ostalo je samo dio one osječke prošlosti, koja je zauvijek završila u ropotarnici jedne romantične povijesti. Jer, sve se promijenilo, pa je, tako, korzo preselilo na promenadu, a plivus na nadaleko čuvenu Kopiku. Gdje danas izrastaju neki novi talentirani plivači(ce) i vaterpolisti(ce) koji možda nikad nisu ni čuli o plivusu u Zimskoj luci, ali se, zato, nadaju i oni novoj „selidbi“ – u natkriveni olimpijski bazen koji je Osijek odavno zaslužio.

(Na naslovnoj fotografiji: Zimska luka iz vremena kad su se u njoj odvijali plivački treninzi)

Foto: Preslike iz albuma Josipa Klobučara