Sastanci grupe za potporu osječkog Kluba liječenih alkoholičara “Dr. Robert Torre”, koji djeluje u sklopu udruge Ne-ovisnost, održavaju se utorkom u 17 sati u prostorijama u crvenom neboderu na Trgu slobode 8. Moderator je poznati osječki borac protiv svih vrsta ovisnosti i gradski vijećnik Tomislav Mišetić. Kad je nakon sat vremena upitao okupljene kako su zadovoljni nakon što su, uobičajeno, podijelili svoja iskustva, dobio je sljedeće odgovore: “Čista pozitiva”, “Osjećam zadovoljstvo”, “Sad sam dobar sa samopouzdanjem”, “Sretan sam što gradim život novim poznanstvima”, “Sastanak je bio dobar, pa sam i ja dobar” i konačno “Drago mi je što nisam sama i što vidim da su svi moji problemi rješivi”.

ŽUDNJA Prethodno je Mišetić otvarao razgovore pitanjem o žudnji za alkoholom jer recidiv se nikada ne događa preko noći i zbog toga je potrebno reagirati na vrijeme.

– Iskreno, žudnja mi se pojavila četiri ili pet puta prošloga tjedna. Spasile su me cigarete. Pušio sam i razmišljao o razlozima zašto više ne pijem. I to je pomoglo – jedno je od iskustava.

Neki od okupljenih nisu samo liječeni alkoholičari nego imaju iskustva i s drugim ovisnostima, naročito s drogama. Liječili su se, prolazili terapijske zajednice, uspijevali se odlijepiti od heroina ili kokaina, potom ponovo posrtali, padali i iznova se izdizali. Kasnije su jednu ovisnost zamijenili drugom, pa se odavali alkoholu.

– Kad se javi žudnja, onda treba biti svjestan da ono što hraniš da to raste, a ono što izgladnjuješ da to umire. Ja sam se naslađivala tom patnjom, puštala sam si i glazbu koja me podsjećala na zabave, odnosno ja sam to hranila i naravno da je onda došlo do recidiva. A trebala sam to izgladnjivati. Sad sam uspjela, znam to prepoznati i znam se zaustaviti – priča jedna od polaznica.

Drugi priča kako je ključno prepoznati što te ispunjava.

– Da se razumijemo, 95% onoga što ti se događa, drugi su već prošli. Ja sam se učio slušajući druge i tako se uzdizao. Da bi izbjegao alkohol svaki dan ti mora biti pod kontrolom i disciplinom, sve isplanirano unaprijed.

Zanimljiva je i priča polaznice kojoj su motivacija posao, brak i djeca.

– Od kada apstiniram nikada nisam imala žudnju. Već dva mjeseca sam bez ikakve terapije. Fokusirana sam na rad i na to kako si organizirati dan. Sad pokraj alkohola prolazim kao da ne postoji. Nisam imala teških trenutaka iako bude stresnih situacija, ali ni tada više ne posežem za alkoholom.

STRES Voditelj Mišetić tumači kako ovisnici imaju nisku toleranciju na stres i onda lako dođe do recidiva. No, priče su različite.

– Držao sam se svih savjeta doktora, psihijatara i psihologa, ali svatko ima svoju teoriju. Meni su, recimo, baš sve bili okidači za recidiv i zato sam sve radio puževim korakom. Sad mogu ići gdje god želim i partijati bez žudnje.

– U pravu ste vi što kažete: red, rad, disciplina i pozitiva, ali ja bih se znala vratiti alkoholu i kad bi mi se događale pozitivne stvari jer sam tako samu sebe sabotirala. Recimo, trebala sam dobiti posao i krene obuka za taj posao i ja poslije toga, nakon dvije godine što sam bila čista, odem i opet uzmem kokain.

– Meni se dogodilo da sam dvije godine bio čist i dobio sam posao. I krenem na posao i dok sam čekao na prijevoz sam na benzinskoj pumpi kupio i popio tri piva.

– Prvi puta kad sam se očistio onda sam recidiv učinio svjesno jer sam se baš imao namjeru napiti misleći kako sam to prevazišao i kako sad znam kontrolirati alkohol. Ali onda sam praktički u dvije minute popio pola litre žestice i sve je krenulo naopako. Poslije su mi dali drugu šansu i više nikada nisam popustio.

– Ja sam stalno pod stresom. Imam dugu povijest drogiranja, uspinjao sam se i padao i godinama nisam uspijevao prekinuti. Stalno sam bio pod lijekovima i na kraju sam zbog tableta počeo piti alkohol. Pijan sam nasrtao na oca, prijatelje i susjede. Sad apstiniram mjesec dana. Loši su i obiteljski odnosi u kojima živim, ali unatoč tomu nikada nisam osjetio žudnju. Bitna mi je ova potpora. No, priznajem kako sam prije naprosto uživao i kad sam samo razmišljao o kokainu.

– Uzimam terapiju i nemam problema sa žudnjom. U međuvremenu se nakon liječenja polako vraćam na posao i priznajem da mi je to stresno. Takva sam osoba da kod mene sve mora biti savršeno. Imam taj poremećaj da za mene ništa što je dobro zapravo nije dobro nego mora biti odlično. Zbog toga sam i posao nosila kući jer sam težila perfekciji, jako sam odgovorna i alkohol mi je trebao da prestanem misliti o poslu. Danas problem spavanja rješavam terapijom, ali mislim da bih mogla i bez toga. A naučila sam kako si mijenjati život kroz male stvari, primjerice kad čistim nastojim biti površnija nego prije, namjerno negdje ostavim prašinu da bih mogla čistiti i sutra, a ne da odmah sve mora biti sve savršeno očišćeno. To mi pomaže.

BROJE DANE Jedan priča kako je ovisnik o alkoholu bio između 15. i 27. godine starosti, odnosno da je počeo piti kako bi mogao spavati. U zadnjih pet godina hospitaliziran je pet puta.

– Imao sam psihotične epizode. Trenutno sam na pet različitih tableta i ta mi terapija omogućuje da radim i funkcioniram. Ipak, zadnje piće popio sam prije 10 dana.

To nas dovodi do činjenice da svi okupljeni zapravo broje svoje dane u apstinenciji – primjerice, liječi se tri i pol godine s nekoliko prekida; čista je tri mjeseca; apstinira dva mjeseca; mjesec dana; pet mjeseci…

Slažu se da im u održavanju apstinencije pomažu fizički rad, dobra organizacija života, obitelj i “druženja s prijateljima koji nisu pobjegli”. Međusobno se savjetuju kako je prvi korak najvažniji i da je za početak dovoljno naprosto se “ustati i umiti hladnom vodom” te se povezati u ovakvim klubovima s drugim ljudima kako bi se izvukli iz mentalne stvarnosti u kojoj dominira osjećaj da se to događa samo njima. Jer je najgore uvući se u sebe i prestati se družiti.

– Prvi delirij doživio sam 2018. u teretani i uopće nisam išao kod doktora. Nisam bio svjestan što se dogodilo – rekao je gotovo na samom kraju sastanka jedan novi član kluba. To je vjerojatno bio trenutak u kojemu se u novom društvu potpuno oslobodio. A to se traži.

Foto: Magnific

Ryanairov let iz Osijeka do Londona traje dva sata i 35 minuta, polasci su utorkom (20,30 sati) i subotom (15,15), avioni su dobro popunjeni, a većina putnika odlazi na kratko putovanje od tri ili četiri noćenja da bi upoznali grad te uživali u njegovim znamenitostima bez potrebe dugotrajnog planiranja.

Kad slete na aerodrom Stansted putnici iz Osijeka se lako snalaze jer do Londona idu udobnim vlakom Stansted Express za koji se karta kupuje online. Vožnja do zadnje stanice Liverpool Street traje 45 minuta i stoji 23 funte u jednom smjeru. A poslije toga se vrlo lako utapaju u savršen sustav razgranate podzemne željeznice i raspršuju po cijelom gradu.

Vožnja vlakovima London Unerground (Tube) organizirana je tako da je snalaženje vrlo jednostavno čak i za one koji bez bilo kakvog posebnog iskustva tamo dolaze prvi puta. Prilikom spuštanja u sustav podzemnih tunela dovoljno je samo na aparat prisloniti bankovnu karticu (ili mobilnu aplikaciju za plaćanje) i sustav će registrirati gdje ste ušli, a kad stignete na odredište istu proceduru ponovite na izlaznom aparatu i tek onda će vam s računa skinuti novac. Ako se vozite po širem središtu grada Tube će koštati oko 1,17 do 1,20 eura.

Prosječan posjetitelj iz Osijeka koji je došao istražiti grad, eventualno se malo prepustiti šopingu, pogledati znamenitosti, posjetiti pokoji muzej i nešto dobro pojesti – napravit će dnevno i nešto više od 20.000 koraka. Preporučljivo je dnevne turističke ture obavljati između 9,00 i 21,00 sati, a onda chilati u nekom od barova u blizini smještaja ili u parkovima na velikim ekranima gledati prijenose sportskih događaja.

Mlađe generacije sve se češće upuštaju u, primjerice, istraživanje ponude najboljih burgera za koje je upute moguće pronaći u bespućima Tiktok preporuka, a stariji će u nekom trenutku po cijeni od jedne funte iznajmiti ležaljku pa se opuštati u nekom od gradskih parkova. Tko želi može ubrzati obilazak na nekom od dijeljenih električnih bicikala koji su dostupni gotovo svugdje.

London je velik i sve je praktično organizirano. Snalaženje je jednostavno i tijekom posjeta od tri ili četiri dana svatko može vidjeti baš sve što ga je zanimalo. No, treba voditi računa da je ponuda jako velika. Oni koji odluče samo obilaziti trgovine brzo će se umoriti jer će zapeti već u prvoj ili drugoj na drugoj ili trećoj etaži, a nakon kraćeg vremena će otkriti i ponudu u poprečnim ulicama, pa ispočetka.

Mnogi su sadržaji i besplatni. Primjerice, Natural History Museum i Science Museum. Potrebno je doduše obaviti rezervaciju online, ali je to i korisno jer oni s rezervacijom brže ulaze u muzej. Nadalje, ulaz na vidikovac Horizon 22 je također besplatan. Smješten je na 58. katu nebodera 22 Bishopsgate, na visini od 254 metra. Pogled na panoramu grada je nevjerojatan.

Danas je putnicima još jednostavnije jer ture mogu planirati uz pomoć alata umjetne intelignecije te tako povezati baš sve urbane točke koje je potrebno vidjeti da bi se kući vratili s kompletnim dojmom. Vidjeti moderne nebodere, financijsku četvrt,  šetnice uz dokove, vrtove na krovovima, povijesne tvrđave, poznate restorane, street art, street food, parkove, palače, barove, lokalne ljude i atmosferu u kojoj žive, odnosno sve što je potrebno za snimanje genijalnih fotografija. Jednostavno je, samo u AI alat upišete svoje prioritete, primjerice: Horizon 22, Sky Garden, Tower Bridge, Big Ben, Westminster Bridge, Soho, Chinatown, Natural History Museum, Science Museum, Greenwich, Camden Market, Buckingham Palace, Leake Street Tunnel i Heron Tower.

Treba znati da je London skup, pa su tako cijene u restoranima od 20 do čak 50% više nego kod nas. Ali za šopingholičare koji, primjerice, kupuju modnu sportsku opremu treba reći da su cijene iste ili čak niže nego kod nas, ali da je ponuda praktički nepregledna.

No, najvažnije je da je grad siguran i gotovo po svim parametrima doživljaj njegova urbaniteta je izvan očekivanja. A Zračna luka Osijek je samo 15-ak minuta vožnje udaljena od središta Osijeka. I tamo ste već za dva i pol sata. Milina.

Foto: Građani Komarilosi

Ponuda rabljene robe na štandovima u tzv. zatvorskom prolazu kod Glavne tržnice (koji spaja Neumanovu i Stepinčevu ulicu) organizirana je na način da je odjeća primarno koncentrirana na istočnom, a sve ostalo na zapadnom dijelu, bliže tržnici. Uočljivo je da se svi prodavači tamo jako dobro poznaju i da se tijekom dana očigledno dobro druže. Muškarci su okupljeni oko manjeg improviziranog stolića na kojemu su poslagani hladni radleri i pokoje pivo, a žene uglavnom prate prolaznike i povremeno ih nastoje zainteresirati za izloženu robu.

Na jednom od štandova s odjećom stoji kartonska obavijest da je u tijeku rasprodaja u sklopu koje svi artikli stoje po 1 euro. Roba je solidna. Ima tu majica, šorceva, šalova, manjih hekleraja, marama, pa i zapakiranih grudnjaka.

U blizini je izložena i raritenija, kolekcionarska roba koja bi mogla ići i u red starina – nekoliko svijećnjaka različitih veličina i stariji nakit, odnosno ogrlice, narukvice i privjesci od raznih materijala te pokoja knjiga i dobro očuvane šarene igračke iz nekih drugih vremena.

Dosta je izložene obuće, primarno sportske obuće, ali ima i cipela i japanki. Izložene su i košulje i pokoja laganija jakna. Tu su i različiti ruksaci te ženske torbe. U ovisnosti o veličini, ima torbi koje se nude po cijenama od 2,5 do 3 eura.

Zatim, džepni nožići, baterije različitih veličina i snage, novčanici, unutrašnje gume za bicikle, upaljači i opasači s različitim kopčama. Ima tu noževa, satova, više modela sunčanih naočala, varalica i drugog ribičkog pribora, zatim pribora za brijanje, mirisa za automobile, čak i teniskih loptica.

Ponuda je zapravo odlična, a prodavači su razgovorljivi. Cijene su prihvatljive i naravno da se oko svega možete dogovoriti. Vrijedi zastati, porazgovarati i kupiti poneku sitnicu te na taj način podržati ljude koji se doista trude.

Foto: Komarilos

Pješačka staza između dječjeg igrališta Legos i parkirališta zadnjih je dana uređena dječjim ruka, odnosno crtežima u kredi koji jasno sugeriraju da pješaci “hodaju po koraljima”. Dobro, doduše, potkralo se tu neko slovo manje, ali poruka je jasna.

Ljeto u Osijeku izmamilo je na ulicu kreativu klinaca koji znaju da u moru žive rakovi, školjke, koralji i drugi zanimljivi organizmi čudesnih oblika, pa im nije bilo teško zamislti da je asfaltirana pješačka staza zapravo prozor u podmorje. Osvježavajuće i dobrodošlo.

Također u produžetku su napravili desetke kućica klasične igre školice koja uključuje iscrtane kvadratiće, ravnotežu te preciznost s jednim kamenčićem. Pravila igre svi znaju, a i brzo se uče. Slijedi gađanje polja te skakanje i preskakanje na jednoj ili obje noge, ali nikako se ne smije stati na crtu. Zagarantirani su sati dobre zabave.

Vruće, a potom i nestabilno vrijeme donijet će kišu koja će ove intervencije kredom brzo isprati, ali ideje, utrošeno vrijeme, rad i igra ostat će trajno upamćeni. Svakako bolje od buljenja u zaslone mobitela.

Foto: Komarilos

Otvorenjem izložbe o 100 godina nogometa u Bizovcu, danas u 17,30 sati (četvrtak, 16. srpnja) i službeno započinju programi 21. Bizovačkih ljetnih večeri. Nastavlja se natjecanjem u pripremi fiš paprikaša, pa onda obiljem sportskih događanja. Već se tradicionalno reprezentacije mjesnih ulica natječu u nogometu, tu je biciklijada, vaterposki susreti i odbojka na pijesku. Naravno, bit će folklornih nastupa, likovnih izložbi, kazališnih predstava i filmskih premijera.

A tradicionalno su najposjećeniji pop/rock i tamburaški koncerti u kasnijim večernjim satima. Ove godine nastupaju 100 posto band, Čuvari noći, Štef i Žitna polja, Panonija i Nesanica. Naravno, treba spomenuti i ozbiljnu reviju tamburaške glazbe.

Događanja su lijepo raspoređena tijekom četvrtka, petka, subote i nedjelje. I svi koji se zapute u Bizovac brzo će se i lako orijentirati među posebnim programima.

Foto: Općina Bizovac