Nevjerojatan potencijal. Stare kapije koje se i danas mogu vidjeti u ulicama na području Donjega grada, zatim u Strossmayerovoj ulici, u Tvrđi te na starijim stambenim zgradama i kućama u središtu grada zapravo skrivaju nekadašnju urbanu ljepotu.

Mnoge od njih danas su zapravo u užasnom stanju jer restauracijski radovi kojima bi ih bilo moguće vratiti u originalno stanje vjerojatno stoje cijelo bogatstvo. Rad na obnovi i zamjeni nekih drvenih dijelova ili gradnji cijelih novih kapija te rad na obnovi mehanizama za zaključavanje – moguće je da više ni nema kvalitetnih majstora koji bi se mogli prihvatiti takvoga posla.

Zatim, mnoge od tih kapija zapravo skrivaju dvorišta u kojima je više različitih stambenih jedinica ili su zgrade podijeljene etažnim vlasništvom različitih stanara. Sve su to razlozi zbog kojih je teško dogovoriti obnovu i planirati, odnosno skupljati novac za restauraciju kapija.

Među ljepoticama koje je ozbiljno nagrizao zub vremena danas je moguće prepoznati nekoliko stanja. One kapije koje su gotovo originalne, ali su većim dijelom potpuno dotrajale, mjestimice znatno istrunule i u očitom raspadu. Zatim, postoje kapije koje su tijekom godina nestručno obnavljane, pa su danas zapravo većim dijelom uništene neodgovarajućim intervencijama, pokvarenih brava i stotinama puta krpane. I konačno, one kapije koje je netko s vremenom zbog dotrajalosti odlučio trajno zamijeniti, ali kako je restauracija bila preskupa, projektirali su i pravili nova rješenja od jeftinijeg drva i bez reljefnih posebitosti po kojima su bili poznati originali – te su kapije danas nepovratno izgubljene, a njihove su zamjene također već ozbiljno nagrižene i uništene.

Ipak, u različitim dijelovima Osijeka danas je dovoljno starih kapija da bi njihovo razgledanje bilo moguće sistematizirati u nekoliko logičnih povijesnih cjelina. Ambiciozniji turistički i kulturni djelatnici oko njih bi mogli ispredati priče o gradu i građanima u različitim povjesnim razdobljima. A svi oni građani koji kraj takvih autentičnih dijelova povijesti prolaze svakodnevno, a da ih uopće ne primjećuju, vjerojatno bi se debelo iznenadili kad bi samo na trenutak zastali i, gledajući ih, uronili u priče skrivene njihovim debelim vratnicama. To je, naime, još jedan grad u gradu.

Foto: Komarilos

Zanimljivo bi bilo ovih vrelih srpanjskih dana, među Osječanima koji osvježenje traže na kupalištu Coapacabana, provesti anketu s jednim, jedinim pitanjem: Znate li zašto kontrolni toranj nosi naziv Jabuka? Nešto stariji sugrađani sigurno bi dali točan odgovor, a mladići i djevojke koji nemaju dug staž posjećivanja Kopike možda bi pomislili da na tom mjestu raste ili je raslo stablo neke posebne jabuke. No, Jabuka je zapravo nadimak Željka Čulika – Jabuke, vjerojatno najpoznatijeg djelatnika Copacabane svih vremena.

On je od izgradnje rekreacijskog kompleksa svakoga ljeta svakodnevno s kontrolnog tornja nadzirao sve bazene i preko razglasa neumorno objavljivao upute da prije ulaska u bazene treba koristiti nogopere, da je zabranjeno skakanje u bazene, o pravilima za upotrebu tuševa i toaleta unutar kompleksa, o dostupnosti pitke vode, zatim informacije o radnom vremenu i dubini pojedinih bazena, procedurama za parkiranje bicikala, o pravilima korištenja sunčališta, o mjestima za odlaganje otpada, o korištenju drugih rekreacijskih i sportskih igrališta i kapaciteta, o ponudi u ugostiteljskim kioscima i naročito je bio učinkovit kad bi mu dolazila djeca koja su se izgubila, pa bi njihove roditelje pozivao da se jave pokupiti uplakanu djecu kod kontrolnog tornja, primjerice: “S nama je uplakana Ivana, ima šest godina i mole se roditelji Petar i Ana da se hitno jave kod kontrolnog tornja”.

Zanimljivo, upravo zbog njegovog izvrsnog snalaženja kod upotrebe razglasa putem kojega je upravljao ponašanjem ogromnog broja posjetitelja – obitelji su brzo prihvaćale taj način rada, pa su djecu uvijek učili da im je najbolje, u slučaju da se izgube u svjetini, pomoć potražiti kod kontrolnog tornja. I to je jako dobro funkcioniralo. Jabuka je bio kombinacija vrhunskog autoriteta, informatora, ali i najodgovornija osoba za sve što se na kupalištu događalo. Naravno, većina posjetitelja poznavala ga je samo po glasu, i to je bilo dovoljno da bi ga poštovali.

Između njegovih čestih uključivanja preko razglasa bi puštao popularnu glazbu, a pjesme je često prekidao važnim obavijestima. Jabukin glas je tijekom ljeta bio popularniji i prepoznatljiviji od bilo kojeg tada aktualnog lokalnog radijskog voditelja. Uvijek fokusiran na sigurnost kupača, glasan, moćan, često zapravo zapovjednog tona – Jabuka i njegov glas bili su nezaobilazni elementi ukupnog doživljaja ljeta na Kopiki.

Željko Čulik tako je s godinama izrastao u gradsku ikonu. Bio je odličan rukometaš, bezgranično zaljubljen i u ribolov, pa biste ga, u društvu prijatelja-pecaroša mogli zateći i na ušću Drave u Dunava kod Aljmaša. Tijekom šezdesetih godina, još dok su u Osijeku djelovali rukometni klubovi Elektra, Grafičar i Metalac, robusni pivotmen branio je boje „crno-bijelih“ (na slici, s devetkom na dresu) za što je bio i predodređen jer je, kao električar po zanimanju, bio zaposlen u nekad velikom OLT-u stekavši svojim nastupima ugled jednog od najboljih rukometaša u gradu. Omiljen u kompletnoj osječkoj sportskoj obitelji, a u Domovinskom ratu ostavio je snažan dojam kao hrvatski branitelj, na što podsjeća i jedna od fotki u društvu druge osječke legende Ivana Lukačevića-Luksa.

Nažalost, Čulik je iznenada preminuo 2009., a da nije obilježio ni 63. rođendan, ostavivši iza sebe, osim brojnih prijatelja, neutješne suprugu Julijanu i kćeri Željku (Celinščak) i Anu (Mehičić), brata Branka (u međuvremenu, on i supruga su također preminuli) a da nije dočekao rađanje nijednog od petoro unučadi, kojima bi, sigurno, na svoj način osvojio srce. I možda je baš, zbog preranog odlaska u vječnost, odluka o (pre)imenovanju tornja na Copacabani najprikladniji način za trajno (o)čuvanje uspomene na tu istinsku gradsku ikonu.

Foto: Komarilos i osobna arhiva

Nedavna prva ovogodišnja „Osječka ljetna noć“ pokazala je nešto starijim sugrađanima koliko je, zapravo, Grad na Dravi promijenio vizuru, a njegovi stanovnici svoju svakodnevicu. Naime, desetljećima emotivno doživljavane, ili tek prepričavane, večernje šetnje užarenim asfaltom u središnjoj (gornjo)gradskoj ulici, jednostavno su preselile na promenadu s kojom se, osobito nakon njena povezivanja dva glavna dijela grada, s razlogom ponosimo. Traženje svježeg zraka, prirodno, sada odvodi Osječane na samu obalu rijeke koja je tako i bukvalno prerasla u gradsku žilu-kucavicu, gdje šetnja svake večeri pruža priliku za istinski predah nakon svih dnevnih aktivnosti.

LEPTIRIĆI No, nestalo je, na taj način, i onih dražesnih dogodovština u kojima je korzo, osim stalnog sklanjanja od opasnosti tramvajskog prolaska, bilo mjesto i vrijeme nepisanih dogovorenih sastanaka mladih, gdje su se mnogima prvi put pojavili oni čuveni leptirići simpatija mladića i(li) djevojaka koji se prethodno uopće nisu poznavali. A to i nije bilo teško doživljavati, jer se, po nepisanim pravilima, koje mjesto „pripada“ kojem sloju, mladića i(li) djevojaka pa bi se lako pronalazile i prve simpatije, od kojih su mnoge postupno prerastale u mladenačke ljubavi, a neke završavale i trajnim, životnim vezama.

Korzo, sada, više nije mjesto okupljanja te vrste, tramvaji istina i dalje ometaju prolaznike, namjernici ulaze u brojne trgovine, pa se i tako povremeno stvaraju međusobni susreti, ali – draž tog lokaliteta (kakav su imali i Donjograđani na svom središnjem trgu, sadašnjem Trgu bana Jelačića) jednostavno je – nestala. A za stvaranje novih navika morat će proteći još dosta vode rijekom Dravom.

NOVA TRADICIJA Ono što se, također, sasvim promijenilo, je nekad uobičajen silazak s korza do dravske obale, gdje su se, ili nastavljali, ili već utvrđivali pogledi simpatija začeti negdje između tramvajskih tračnica. Dakako, budući da su te beskonačne kolone sada smještene sasvim uz obalu (gdje su se nekad davno nastavljale te na korzu stvaranje prve simpatije) sve je isto kao nekada, ali sadašnja osječka mladež tek je na putu rađanja neke nove tradicije, slične onoj otprije koje desetljeće, gore na korzu. No, sigurno će se promijeniti način rađanja tih leptirića, jer sada pogledi najčešće stižu iz nekog od mnogih kafića, koji su i na spomenutoj „Osječkoj ljetnoj noći“ bili krcati našim domaćim galebovima. Onima koji će, možda, nadolazećim naraštajima opisivati novu naviku emotivno kao roditelji.

TRENINZI KOD FLOSA No, ta nova priča imat će i jedan sasvim drukčiji dio svog sadržaja, jer su u Zimskoj luci danas parkirani brojni čamci, u kojima Osječani tijekom praznika odlaze na obiteljske izlete, bilo na Karašicu, bilo do Aljmaša, svejedno. Na prostor koji su neke prijašnje generacije mladih Osječana koristili s bezgraničnim entuzijazmom za plivanje i vaterpolo, iako je sadržaj njihova improviziranog plivališta, sličnog tada jedinom službenom gradskom kupalištu podno Tvrđe (Garnizon), djelovao sasvim skromno, sasvim je zaboravljen. A baš su članovi PVK Omladinac bili posebna atrakcija sugrađanima, koji su se ljeti s korza spuštali do obale rijeke. U vodi omeđenoj „flosom“ (daskama pričvršćenim za brojne prazne bačve) odvijali su se večernji treninzi plivača i vaterpolista privlačeći pritom pozornost slučajnih i(li) namjernih prolaznika.

JUNACI PLIVALIŠTA Činilo nam se, međutim, da bi uvečer taj skroman ambijent prerastao u ljupki bazen dostojan vrhunskih plivačkih i(li) vaterpolskih natjecanja. Divili smo se našim junacima, njihovim sjajnim plivačkim dostignućima (Murovi, Podlavicki, Kopilovićeva, Brumec, Pavleković, Rafajac, Čepčik…), a atraktivne vaterpolske utakmice igrane pod svjetlošću škiljave svjetlosti žarulja obješenih na običnu žicu iznad plivališta, sigurno i danas pamte preostali rijetki Osječani koji su se bar jednom, često nakon večernje šetnje omiljenim korzom, znatiželjno spuštali k betonskim, još vrućim stepenicama gledališta nama omiljenog «plivusa».

A tamo su nas oduševljavali tarzanovski povici, gotovo krici, članova vrsne i omiljene vaterpolske momčadi Omladinca. Kirbike, Krnje, Bruleta, Mjeseca, Legre, Toze, Dorića, Vogre, Njuce… kasnije Gloca.

GLUMICE PLIVAČICE Podsjetit će nas uvaženi kolega, nenadmašni kazališni kroničar Lj. St., da su aktivno i vrsno plivale i kasnije poznate glumice Inge Appelt i Ljerka Draženović, a među najdarovitijima plivačkim asovima tog vremena svakako je bio Tomislav Copkov. Najtalentiraniji dio obitelji iz Strossmayerove 7 blizu središnjega gradskog trg, tijekom jednog od posjeta rodnom gradu, s nostalgijom se prisjećao brojnih divnih dana i večeri provedenih u Zimskoj luci. Slažući trajno u memoriju i događaje iz svoje burne sudbine proživljene širom Europe i Kanade. Jednom se pohvalio i fotografijom kako bi otklonio nevjericu u dio pustolovnog života, na kojoj se lako prepoznavalo čuvenog francuskog glumca Jean Paula Belmonda, kojem je jedno vrijeme bio tjelesni čuvar!

ROMANTIČNA ROPOTARNICA I sve to ostalo je samo dio one osječke prošlosti, koja je zauvijek završila u ropotarnici jedne romantične povijesti. Jer, sve se promijenilo, pa je, tako, korzo preselilo na promenadu, a plivus na nadaleko čuvenu Kopiku. Gdje danas izrastaju neki novi talentirani plivači(ce) i vaterpolisti(ce) koji možda nikad nisu ni čuli o plivusu u Zimskoj luci, ali se, zato, nadaju i oni novoj „selidbi“ – u natkriveni olimpijski bazen koji je Osijek odavno zaslužio.

(Na naslovnoj fotografiji: Zimska luka iz vremena kad su se u njoj odvijali plivački treninzi)

Foto: Preslike iz albuma Josipa Klobučara

Na današnji dan prije 34 godine, 27. lipnja 1991. na raskrižju tadašnje Klajnove (danas Trpimirove) i Vukovarske ulice tenk JNA pregazio je crvenog fiću. Iako prethodnih gotovo dva mjeseca već snažno kuhaju sukobi u selima u okolici grada i širom Slavonije i Baranje, iako se noću blokiraju prilazi nekim srpskim selima u koje JNA organizirano doprema oružje, u koje pristižu dobrovoljci iz Srbije koji aktivno pritišću i organiziraju lokalno stanovništvo protiv novouspostavljene hrvatske države – ovakve scene u Osijeku su u tom trenutku ipak bile nezamislive.

Zapovjedni kadar JNA iz tadašnje Bijele kasarne (pravo ime bilo joj je Kasarna Milana Stanivukovića) uputio je na osječke ulice kolonu tenkova i oklopnih vozila vjerojatno kako bi proširili paniku među građanima točno dva dana nakon što je Sabor izglasao i formalno odcjepljenje Hrvatske od tadašnje Jugoslavije i proglasio nezavisnost. Bilo je oko 19,30 sati, bilo je vruće, mnogi su se vraćali s kupanja s Kopike kad je vreli ljetni zrak na raskrižju zaparala buka snažnih borbenih strojeva.

Zasigurno u početku nesvjesni opasnosti, građani su stajali u nevjerici i gledali kako tenkovi jure ulicom i teškim gusjenicama žderu asfalt. A onda su počeli reagirati i uz glasne povike oklopnjake su počeli gađati kamenjem, bocama, kantama, čak i obućom, zapravo svime što su mogli dohvatiti ili što su na brzinu ponijeli iz stanova kad su nešto ranije primijetili što se događa.

Ukupno su borbena vozila oštetila četiri osobna automobila i nekoliko gradskih autobusa koji su se u tim trenucima našli na cesti. No, svima je u pamćenju ostao trenutak kada se u cijelom tom kaosu, ispred autobusne stanice kod tadašnjeg Studentskog centra na Vukovarskoj (danas je tu Eurodom i stanica je na gotovo istoj poziciji) iznenada na sredini ceste praktički nekoliko desetaka metara ispred tenka koji je jureći prilazio s istoka – zaustavio crveni fićo. Automobil je vozač parkirao popreko na cesti, zatim je brzo i elegantno izašao iz vozila i nonšalantno se, onako u kratkim hlačama odmaknuo, a nekoliko sekundi kasnije tenk je u snažnom naletu pokupio fiću i gotovo trenutno ga samljeo kad je njime u prolazu udario u zaustavljeni gradski autobus. Bio je to trenutak potpunog kaosa, ali i potpunog otrežnjenja za sve one građane koji su eventualno očekivali kako se sukobi iz okolice nikada neće preseliti na osječke ulice. Dodatno, ovaj događaj je još jednom deklarirao kako JNA (vojska koja je u Jugoslaviji bila jamac stabilnosti i međunacionalne povezanosti) neće svoj autoritet iskoristiti da bi smirivala sukobe, eventualno ih prekidala i razdvajala strane, nego da se jasno stavila u funkciju agresije na samostalnu Hrvatsku.

Vozač crvenog fiće bio je Branko Breškić iz Višnjevca. Odmah nakon ovog događaja prijavio se u Hrvatsku vojsku i rat je proveo u 3. gardijskoj brigadi. Njegovo ime i danas je upisano na tabli kod spomenika koji na raskrižju simbolično predstavlja taj događaj na način da fićo dominira tenkom T-55.

Kasnije iste večeri iz Bijele kasarne (smještene između Vukovarske i Ulice cara Hadrijana, nasuprot bolnice) otvorena je vatra na osobna vozila koja su prometovala cestom, pa je toga dana zabilježeno ukupno dvadesetak ozlijeđenih građana civila.

Nekoliko dana kasnije iz Bijele kasarne je pobjegao vojni ročnik koji je bio prisiljen upravljati tenkom i predao se hrvatskim snagama. Radilo se o Josipu Iliću iz županjskog kraja koji je objasnio da su svi vojnici u kasarni prethodnih nekoliko mjeseci bili unutar svojevrsne informativne blokade, nisu znali što se događa i oficiri su ih neprestano plašili kako se priprema napad na kasarnu. Također, vojnici iz svih dijelova bivše Jugoslavije (koji su tada ovdje služili vojni rok) su u sve većem broju bježali iz kasarne iako im je bilo jasno da bi mogli biti ubijeni u slučaju da ih uhvate u bijegu. Ilić je objasnio i kako su vojnici prethodno obučeni voziti i vatreno djelovati iz tenkova odavno bili upućeni u akcije negdje na širem području Slavonije i Baranje. Stoga su njih onda u kasarni u kratkom roku od nekoliko dana nabrzinu uputili kako pokrenuti i upravljati teškim vozilima, a potom su ih pod izravnom prijetnjom oružjem (iza njih su tijekom djelovanja na osječkim ulicama bili oficiri s otkočenim osobnim naoružanjem nabijenim bojevim streljivom) uputili u grad. Nakon toga još je veći broj vojnika krenuo bježati iz kasarne, pa je tako pobjegao i on. Odmah se prijavio u Hrvatsku vojsku.

Slučaj je htio da su i Breškić i Ilić služili u 3. gardijskoj brigadi. Obojica su preživjeli rat. Branko je poginuo u prometnoj nesreći 2001. u 41. godini, a Josip je umro 2010. u 38. godini života.

Autor video snimke koja je obišla svijet je osječki televizijski novinar Žarko Plevnik, a fotografiju koja dokumentira sekundu kada tenk melje fiću, koja je svih ovih godina dominirala novinskim izvještajima i također je objavljivana u svijetu, snimio je Jozo Petrić, tadašnji fotoreporter osječkog dopisnišva Večernjeg lista.

Foto: Komarilos

Ugradnjom opločnjaka dovršeno je uređenje nove staze oko spomen instalacije fiće koji gazi tenk na ugu Vukovarske i Trpimirove ulice. Osim toga, na potezu prema raskrižju uređen je i značajno veći opločani plato namijenjen programskim aktivnostima koje se uz spomen obilježje odvijaju u danima sjećanja kako su tenkovi iz nekadašnje Bijele vojarne JNA 27. lipnja 1991. izletjeli na Vukovarsku, gdje je jedan od njih samljeo crvenog fiću.

Tenk je danas prednjim dijelom ukopan u zemlju kako bi instalacija dodatno sugerirala građansku nadmoć i otpor personificiran neuništivim malim automobilom što dominira nad teškim borbenim oruđem. Neposredni okoliš dodatno je uređen nasipavanjem bijelog kamenja kako bi simbol otpora bio uočljiviji. Uz instalaciju su postavljene i dvije nove klupe za odmor.

Foto: Komarilos