Svilana
DAMIR LONČAR Inzistiram na izvođačkoj preciznosti jer je „otprilikizam“ smrt kazališta
Redatelj “Grofice Marice” priča o ansamblu koji želi da predstava bude najbolja na svijetu, a nekada i bude
Damir Lončar pripada onoj rijetkoj vrsti kazališnih ljudi koji jednako uvjerljivo žive kazalište kao glumci i oblikuju ga kao redatelji. Upravo zato njegov rad na opereti Grofica Marica u HNK-u u Osijeku nije samo nova režija, nego i spoj dugogodišnjeg scenskog iskustva i jednog od najzahtjevnijih i najvoljenijih operetnih naslova.
Lončar operetu ne promatra kao lak žanr, nego kao precizan kazališni mehanizam u kojem gluma, pjevanje, pokret i ritam moraju biti u potpunom skladu. U radu s ansamblom posebno mu je važna disciplina, ali i osjećaj slobode koji dolazi tek kada izvođači potpuno ovladaju onim što predstava traži od njih.
Kao glumac koji dobro poznaje „drugu stranu“ procesa, probe vodi kombinacijom razgovora, konkretnih zadataka i igre na sceni. U takvom radu, kaže, postoji trenutak kada predstava odjednom počne živjeti vlastitim životom i kada skup pojedinaca postaje – cjelina. Upravo taj trenutak kazališne „magije“ pokušava dosegnuti i s osječkom Groficom Maricom, čija je premijera 15. svibnja, u 20 sati.
* Što Vam je, kao praktičaru, na sceni najvažnije: energija, tempo, povjerenje, disciplina?
– Da, ja sam čovjek prakse, tj. pozornice, bilo kao glumac ili redatelj ili oboje istodobno. U ovom slučaju mi je lakše, jer nisam na sceni, samo režiram. Zadatak mi je uspostaviti sklad svega nabrojanoga pa i više. Rekao mi je jednom, nažalost već pokojni, redatelj Ivica Kunčević da je sve režija: odabir komada, mjesta i vremena gdje će se to djelo raditi i s kim, izbor suradnika, scenografija, kostimi, koreografija, svjetlo, tehnika, rekvizita, u ovom slučaju zbor i orkestar, plesači… Uglavnom, mnogo je komponenata koje treba uskladiti da bi rezultirale predstavom, a svi žele i nadaju se da će biti najbolja na svijetu. Neki put i bude.
* Koliko inzistirate na zanatskoj preciznosti, a koliko ostavljate prostora spontanosti?
– Grofica Marica spada u sam vrh operetne literature, jedna je od najbolje napisanih opereta. Iako njezin libreto nije tako kvalitetan kao npr. Kneginje čardaša istoga autora, glazbeno je „jača“ i pjevački vrlo zahtjevna. Cijeli svoj kazališni život inzistiram na izvođačkoj preciznosti, kod sebe, kod svojih partnera na pozornici ili ljudi s kojima radim neki komad. Mislim da je „otprilikizam“ smrt kazališta i jako pojeftinjuje naš posao. Posebice danas kada smo suočeni s konstantno rastućim kriterijima svuda oko nas i u svemu. E sad, kada se sve precizno napravi i u potpunosti svlada materijal postavljen pred izvođače, postoji mogućnost luksuza koji se zove improvizacija. Opereta je žanr koji to podnosi i voli. Ako smo ju zaslužili.
* Glumci redatelji često drukčije razgovaraju s ansamblom jer znaju što znači biti “s druge strane”. Mislite li da vas izvođači zbog toga lakše slijede?
– Rekao bih da je to točno. Budući da sam glumac s dugogodišnjim scenskim iskustvom, u mogućnosti sam dati preciznu uputu i isprobati ju prije toga na sebi. Redatelj bez scenskog iskustva ponekad može od izvođača zatražiti nešto što se realno ne može ili je strašno opterećujuće po njih, iz jednostavnog razloga što nije empirijski prošao proces, na vlastitom tijelu. Želim da se moji glumci i pjevači osjećaju ugodno u svojim ulogama, da im sve „štima“.
Ionako već glumci i pjevači intenzivno troše svoje tijelo, um, glas, energiju i dušu i pri tom su slabo plaćeni.
* U opereti izvođač istodobno govori, pjeva, sluša orkestar, prati partnera i koreografiju. Može li se ta fizička inteligencija naučiti ili se tim moraš se roditi?
– Znam ponekad reći da opereta od glumaca i pjevača zahtijeva da krasno pjevaju, uvjerljivo glume i besprijekorno plešu i da se pri tom prave da je to beskrajno lagano i da ih ništa ne boli. Iako mišljeno na pola u šali, to je otprilike točno. Inteligencija, pa tako i scenska, je mogućnost snalaženja u novom i nepoznatom, instinkt sam po sebi, kod nekoga razvijen više, kod nekoga manje. Može se trenirati i poboljšavati ju, naravno.
Na sreću, postoji jedna stvar koja izvođačima beskrajno pomaže i, ako ju imaju, cijelu stvar čini zapravo mogućom. Ona ih čini različitima od drugih ljudi. Ta se stvar zove talent.
* Kada režira glumac, probe često imaju drukčiju dinamiku. Kako vi vodite ansambl: kroz razgovor, precizne zadatke ili igru na sceni?
– Zapravo, kombinacijom tih stvari. Razgovorom o ulogama, cjelini komada, konkretnim pjevačkim, glumačkim ili plesnim zadacima, pa kada se sve svlada, dolazi na red ono najljepše u našem poslu, a to je radost igre.
* Što vam prvo otkrije da ste postigli cilj i da ansambl više ne funkcionira kao skup pojedinaca nego kao scenska cjelina?
– Nekim čudom se, kad se posloži kritična masa svladanih zadataka, počne događati neka vrsta magije u dvorani za probe, cijela stvar počinje živjeti. Ti momenti postaju sve češći i komad polako poprima svoj oblik. Rijetko kada se dogodi na jednoj probi, riječ je o procesu koji traje. Uporno se i dosljedno slažu slojevi koji na kraju rezultiraju dobrom predstavom. Teško je odrediti kad se to točno dogodilo. No, kad se to dogodi prvi put, vrlo često je predivno, čarobno. Nažalost, to vide samo redatelj i kolege glumci koji su na probi u tom trenutku.
* Iz glumačke prakse dobro znate koliko je teško zadržati mjeru u žanru koji lako sklizne u “previše” – previše gesta, humora ili efekta. Kako uspijevate da opereta ostane živa i duhovita, ali ne i iskarikirana?
– Da, ja to zovem „osjećaj za mjeru i kajanje“. To je izuzetno osjetljiva stvar i tiče se discipline svakog sudjelujućeg pojedinca. Kad te publika prihvati i nagrađuje smijehom, pozornošću, aplauzom, valja ostati pribran i hladne glave, ne pretjerati i izbanalizirati dogovoreno ponekom često glupavom dosjetkom. Trudio sam se da toga u Grofici Marici ne bude.
Svilana
LAŽEŠ MELITA Imamo hit, sve počinje školskim zvonom, a Melita je opet sve izmislila!
Predstava zabavlja od prvog do posljednjeg trenutka
Osječko Dječje kazalište Branka Mihaljevića je 9. srpnja zaključilo kazališnu sezonu premijerom predstave Lažeš, Melita prema romanu Ivana Kušana. Melita je 12-godišnja zagrebačka djevojčica, a predstava počinje školskim zvonom.
Prema press informaciji pristigloj iz kazališta:
U režiji Paola Tišljarića te u dramatizaciji Marijane Fumić, ovo je scensko čitanje zadržalo Kušanov humor, toplinu i razigranost.
Lažeš, Melita prenesena je na scenu s puno poštovanja prema izvorniku, uz suvremen ritam, vizualnu atraktivnost i svježinu. Uspješna sinergija režije, dramatizacije, scenografije, kostimografije, rasvjete, videoprojekcija, glazbe i izvrsno uigranoga glumačkoga ansambla nije mogla drukčije rezultirati, nego predstavom koja od prvoga do posljednjega trenutka zabavlja.

Okosnica scenografije Irene Kraljić velika je pomična drvena konstrukcija. Dominira pozornicom, ali i razdvaja i povezuje scenski prostor. Horizontalne drvene obloge vizualna su “barijera”, no s obzirom na to da propušta svjetlo, promjenom boje i intenziteta mijenja atmosferu radnje. Zbog transparentnosti scenografija ima dubinu, a prostor kontinuum (dio iza konstrukcije je kao neki drugi plan, supostoji, stalno je “prisutan”).
Jedna od najvećih kvaliteta Tišljarićeve režije dobar je ritam predstave i filmska dinamika. Brojni kratki prizori nižu se prirodno i bez naglih rezova. Prijelazi između scena gotovo su neprimjetni, tempo je konstantan pa kao da nema prekidan radnje ili promjene prostora. Odnosno, pokazao je da kazališna sredstva mogu polučiti efekte kao na filmu.
Kristina Kovačević kao Melita nosi najveći glumački teret, ali mu je pristupila s lakoćom i sigurno, svjesna i neizbježnih usporedbi s kultnom televizijskom adaptacijom i legendarnom interpretacijom naslovne junakinje. Umjesto imitacije, izgradila je svoju Melitu, razigranu, duhovitu, uvjerljivu i emocionalno iskrenu, pa je i lik svjež i autentičan.

Grgur Grgić kao Nenad publiku je osvojio dječačkom zaigranošću. Potpuno se prepustio komičnim situacijama i fizičkoj glumi. Gordan Marijanović još je jednom potvrdio izniman komičarski talent, oblikujući oca Branka kao toploga, pomalo nespretnoga i beskrajno simpatičnoga obiteljskog čovjeka.
Areta Ćurković u ulozi slikarice Ankice Poklepović bila je suptilna, odmjerena, ali izrazito upečatljiva, potvrdivši da za snažan scenski dojam ne trebaju nužno velike i nametljive geste.
Ivana Vukićević, Tena Milić Ljubić i Srđan Kovačević uvjerljivo su izgradili svoje likove koji su temelj Melitinih obiteljskih i prijateljskih odnosa, a predstava je time dobila potrebnu toplinu i prirodnost. Aleksandra Colnarić autoritativnom, ali nenametljivom interpretacijom profesorice Vadovec zaokružila je Melitin svijet.

Foto: Kristijan Cimer/za DK Branka Mihaljevića
Svilana
Kultni klasik „Lažeš Melita“ premijerno u Dječjem kazalištu, požurite po svoje ulaznice!
Ulaznice možete kupiti na blagajni Kazališta od 8 do 15 sati
U Dječje kazalište Branka Mihaljevića stiže predstava koja dokazuje da je mašta apsolutno nepobjediva, a stvarnost… pa, malo precijenjena. Premijerom predstave „Lažeš Melita“ Dječje kazalište Branka Mihaljevića u velikom stilu zaključuje sezonu 2025./2026. i otvara vrata novoj sezoni 2026./2027.!
Premijera kultnog klasika Ivana Kušana „Lažeš Melita“ u režiji Paola Tišljarića održat će se u četvrtak, 9. srpnja u 20 sati. Ulaznice možete kupiti na blagajni Kazališta od 8 do 15 sati, a zbog velikog zanimanja publike rezervacije nisu moguće. Ne brinite, jer ako ne ugrabite svoje za premijeru, „Lažeš Melita“ bit će predstava kojom će „malo“ kazalište započeti u rujnu svoju novu kazališnu sezonu.
Dramatizaciju nove predstave potpisuje Marijana Fumić, za scenografiju je zaslužna Irena Kraljić, kostime je osmislila Ana Mikulić, glazbenu podlogu Žarko Dragojević, video projekcije Miran Brautović, a rasvjetu Igor Elek.
Na sceni lažu i maštaju Kristina Kovačević, Ivana Vukićević, Gordan Marijanović, Grgur Grgić, Tena Milić Ljubić, Srđan Kovačević, Areta Ćurković i Aleksandra Colnarić.
Foto: Dječje kazalište (plakat predstave)
Svilana
BREVIS Osječki vokalni ansambl 30 godina umjetničkog rada obilježava koncertom u Beču
Brevisice su izrasle u jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih ženskih zborova
Vokalni ansambl Brevis održat će danas (nedjelja, 5. srpnja) u 19,30 sati svečani obljetnički koncert u glasovitoj Zlatnoj dvorani Musikvereina u Beču, jednom od najuglednijih svjetskih koncertnih prostora i simbolu europske glazbene baštine.
Ovim reprezentativnim nastupom Brevisice će zajedno s dirigenticom i umjetničkom ravnateljicom Antoanetom Radočaj-Jerković i pijanistom Davorom Dedićem obilježiti 30 godina kontinuiranoga umjetničkog djelovanja, tijekom kojih su Brevisice izrasle u jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih ženskih zborova, ostvarivši zapažene nastupe i priznanja na domaćoj i međunarodnoj glazbenoj sceni.
Program koncerta koncipiran je kao svojevrsna antologija hrvatske zborske glazbe 20. i 21. stoljeća te donosi presjek različitih skladateljskih poetika, stilskih usmjerenja i estetskih pristupa koji su obilježili razvoj hrvatske zborske umjetnosti.
Na pozornici Zlatne dvorane Musikvereina nastupit će više od sedamdeset izvođača. Ovisno o zahtjevima pojedinih skladbi, publika će imati priliku čuti različite izvođačke formacije, od manjih komornih sastava do velikoga ženskog zbora sastavljenog od sadašnjih i nekadašnjih članica Vokalnog ansambla Brevis. Takva koncepcija simbolično će povezati različite generacije pjevačica koje su tijekom trideset godina djelovanja oblikovale umjetnički identitet ansambla.
Svečani koncert u Beču predstavlja vrhunac obilježavanja 30. obljetnice Vokalnog ansambla Brevis te ujedno snažnu promociju hrvatske zborske umjetnosti, suvremenoga hrvatskog skladateljstva i bogate glazbene tradicije pred međunarodnom publikom u jednom od najznačajnijih europskih glazbenih središta.
Koncert se održava u sklopu festivala međunarodnog glazbenog festivala Summa Cum Laude.
Foto: Vokalni ansambl Brevis
Svilana
Doznajte sve o usponima i padovima vladara na zanimljivom druženju u Muzeju Slavonije
Tko je bio ljubljen, tko brisan, a čiji spomenik rušen – sutra (2. srpnja) u 19 sati
„Nestat mogu vladari i države, ali ostat će uspomena“ još je jedno druženje uz razgovor koje organizira Muzej Slavonije u četvrtak, 2. srpnja s početkom u 19 sati u sklopu Osječkog ljeta kulture. Tko je bio ljubljen, tko brisan, a čiji spomenik rušen samo su neka pitanja za ljetno druženje u Muzeju.
Nakon „Da mi je biti Franz i Sisi“ ovaj je događaj još jedan uvod u izložbu „Franjo Josip I. – vladar jednog vremena putuje Slavonijom“, a na kojem će sudjelovati arheologinja Antonija Marić i povjesničari Branislav Miličić i Mihael Sučić.
Progovorit će o nastanku i razvoju pojedinih kultova ličnosti pa i ideologizaciji društva od strane vladajućih elita. Propaganda je od antičkih careva preko srednjovjekovnih i novovjekovnih kraljeva pa sve do doživotnih predsjednika bila uobičajen komunikacijski kanal kojim se širio lik i djelo vladara i dinastije. Lik se pojedinih vladara poput Augusta, Napoleona i Franje Josipa I. može i danas naći na novčićima, medaljama, plaketama pa i dukatima. Zbog promjene vladara pa i vladajuće obitelji ili ideologije često je znao nastupiti damnatio memoriae o čijem ćete (ne)uspjehu moći slušati u ugodnom okružju jedne od najstarijih zgrada u Osijeku i Slavoniji, zgradi Muzeja Slavonije.

Ulaz na događaj je besplatan za sve zainteresirane građane.
Foto: Muzej Slavonije (na ljetnom druženju izlagat će arheologinja Antonija Marić i povjesničari Branislav Miličić i Mihael Sučić)
Lege
150 GODINA LIPE Moćni zbor od 90 članova pjevao je repertoar od klasike do popa i rocka
Iz okrilja poznatog zbora je 1904. nastao Hrvatski Sokol, a onda 1907. i HNK u Osijeku
U dvorani Franjo Krežma osječkog Kulturnog centra održan je svečani koncert kojim je obilježena 150-ta obljetnica rada Hrvatskog pjevačkog društva Lipa.
– Oni su među najvećim ambasadorima Osijeka. Teško je nabrojiti sve nagrade, priznanja i odličja koje su osvojili diljem svijeta za zborsko pjevanje, a posebno je fascinanta činjecia da djeluju u kontinuitetu čak 150 godina. Kad pogledate, od 193 države članice Ujedinjenih naroda svega njih 50 je starije od 150 godina. Dakle, tih 150 godina rada Lipe je stvarno vrijedno isticanja. Oni čuvaju nešto što je važno i za Osijek i za Hrvatsku – rekao je prije koncerta osječki dogradonačelnik Dragan Vulin.

Također, istaknuo je da je upravo iz okrilja HPD Lipa 1904. nastao Hrvatski Sokol, a nekoliko godina kasnije i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku (1907.).
Dirigentica Valerija Fischbach, koja je u Lipi aktivna 37 godina, kazala je kako zbor izvodi šaroliki program hrvatskih autora i starijih suvremenih autora te Mozartova djela. Najavila je i kako je za potrebe obljetničkog koncerta pripremljen nastup moćnog zbora od 90 članova jer su za tu prigodu, uz 50 stalnih članova, okupili i pjevače iz prethodnih generacija.
– Mi vam pjevamo sve živo, i pop i rock, i za široke mase. I danas smo napravili presjek svega što je bilo uspješno unazad nekih petnaestak godina. Imamo četiri bloka. U prvom će se predstaviti dječji zbor, u drugom imamo klasični program, u trećem program domaćih autora i na kraju živahni pop/rock – rekla je Fischbach. – Ovo je veliki jubilej, velika je čast i ponos biti dio generacije koja slavi ovu obljetnicu.

Foto: Grad Osijek
-
Mobilia2 dana od objaveVIJENAC PAJE KOLARIĆA Ne mogu dočekati bojanje linija parkinga, pa ostave aute ispod trake
-
Analit1 dan od objaveZELENO POLJE Novi pješački semafor zbunjuje vozače iz sporednih ulica – Krstove i Olimpije
-
Analit1 dan od objaveGRADSKI BAZENI Još mjesec i pol dana do otvorenja kompleksa, krov je uglavnom pokriven
-
SPEEDWAY1 dan od objaveFOTO POVIJEST Matej Kasač i Petar Nadoveza rukuju se prije revijalne oproštajke u Osijeku
-
Šećerana19 sati od objaveBIZOVAC ZOVE Kreću četiri dana tamburaške svirke, fiša, biciklijade i uličnog nogometa
-
Analit5 sati od objaveNOVA MODA Na pročelju naše poštanske palače u Europskoj aveniji sad već raste i korov
-
Kovinar3 sata od objaveKRAJ JEDNE ERE Nema više terase nekada kultnog gradskog kafića “054” u Ribarskoj ulici
