Malobrojni turisti koji zavire u grad nemalo se iznenade kad otkriju osječku piju. Zapad je svoje tržnice davno izgubio i robu potjerao u trgovačke centre gdje se u dekagramima, a sve više i u “šnitama” kupuje svježe meso, riba i povrće. S druge strane, ovi naši prostori još uvijek njeguju pijačni način prodaje svježeg povrća, ribe i mesa. Mi u Osijeku također još uvijek, dakle, imamo ono što se zove “trbuh grada”.

Navike su još donekle iste. Subota rano jutro. Žena s popisom spremna za piju. Muž razgibanih ruku spreman za nošenje tisuća vrećica iz kojih vire rotkvice, listovi mladog luka, salate, krumpir, luk, svježi sir i vrhnje. Tradicija je još živa.

Osječka tržnica se kroz povijest selila na razne lokacije da bi se na kraju smjestila tu, na Gajev trg. Nekada se zvao Žitni trg, jer se na njemu uglavnom trgovalo žitom, tako da je nekakva infrastruktura za tržnicu postojala. Ipak, ovakva kakvu je danas znamo postoji negdje od iza Drugog svjetskog rata.

Godinama se na tržnici okupljalo i tržilo. Većina seljaka iz Tvrđavice, Podravlja i svih ostalih okolnih mjesta slijevala se u grad i nudila svoje proizvode na klupama. Bilo je tu i poneko pile, prasić, kozlić. Sve svježe i jutros ubrano ili zaklano.

Međutim to odavno više nije tako. Prvo je meso izgnano s klupa pod izgovorom sanitarnih i veterinarskih regulativa. Pa smo prvo po meso išli u dvije do tri uglavnom iste poluindustrijske mesnice gdje se nikada ni nije prodavalo meso obližnjih seljaka nego uglavnom s velikih farmi ili iz famoznog uvoza. Bilo je i priča o mesu iz Brazila smrznutom prije 20-tak godina.

Nakon toga protjerani su i gotovo svi “mali”, vrtni proizvođači povrća koji su svoj višak dolazili na tržnicu prodati. Roditelji su nekad na djecu prenosili važne informacije o tome kako i od koga kupovati na piji. Primjerice: “Ne kupuj na klupi čiji gazda ima sve. Taj ti je preprodavač”. A preprodavači su tada dočekivali one male proizvođače i otkupljivali od njih što imaju pa onda dizali cijene i prodavali nama. Preprodavači su bili oni zli duhovi pije bez kojih se nije moglo, ali ih se preziralo.

Ali i ta vremena mrskih preprodavača su prošla. Malih odavno nema pa su se preprodavači okrenuli drugim metodama. Preko tjedna kupuju na veletržnicama ili što je još gore u trgovačkim centrima i onda prodaju na tržnici. Natpis na jabukama, rajčicama i paprikama je naravno “Domaća iz Baranje”. 

Nema, na žalost na tržnici više Baranje. Ili je ima, ali vrlo malo. U tragovima. Pa ovdje jedan gazda drži pet-šest štandova. Na kojima ima svega, od sušenih smokava do trešanja iz Španjolske.

Izgubili smo identitet malih prodavača s klupa. Nema više Eržike iz Tvrđavice kod koje se kupovala samo salata jer ona sadi samo salatu. Nema više Steve iz Ernestinova kod kojeg su se kupovale prve višnje i trešnje.

I tko je za to kriv? Pa onaj tko vodi tržnicu. Nije to ništa imaginarno. To je gradsko poduzeće sa svim svojim službama. Od direktora do čistačica. I oni su prvi krivci što nema više ni Eržike ni Steve. Njima je lakše bilo prodavati 10 godišnjih zakupa za klupe nekom imaginarnom Jozi, nego svaki dan uzimati po par kuna/eura Eržiki ili Stevi.

I oni su protjerali male. Javna je tajna da ti “mali” više nisu mogli ni prići piji. Jer su kao oni odjednom postali nelojalna konkurencija Jozi koji ima 10 štandova. Oni, zbog kojih je pija u prošlosti i nastala.

I sada imamo to što imamo. Previsoke cijene proizvoda upitnog porijekla. Sve manje ljudi koji odlaze na piju. A i zašto bi kad je ista roba u robnoj kući na akciji. Ne možeš ljude baš praviti budalama.

Tržnica je sve praznija. Klupe otužno jednake. A kupaca sve manje. I svi nezadovoljni. Uprava tržnice mora napraviti rez i vratiti tržnicu na osnovne postavke. Ovako će se još jedino zalutali turist radovati viđenom i nemati pojma kakva je “pija” nekada bila. Sve dok se ne ugasi kao i one u njegovoj zemlji.

Foto: Komarilos

Tko kaže da u centru grada nema slobodnog prostora za parkiranje i odlaganje nepotrebnih stvari? Ako je suditi prema ovim fotografijama, dovoljno je u Strossmayerovu samo doći i odložiti nepotrebne viškove.

Ovaj madrac već nekoliko tjedana umotan u foliju i zarastao u travu nepomično stoji, a uz njega se pojavio i automobil bez registarskih oznaka. I dok se ovdje preko radnoga tjedna, posebno u jutarnjim satima traži slobodno mjesto više – jer ovo je jedina besplatna legalna oaza parkiranja u centru grada, vikendom i nema baš gužve, pa je očito kako oni s viškovima ovdje dođu vikendom i samo ih „sparkaju“.

Ako ne ranije, onda ovakve prizore ne bi trebali gledati kada na ovom mjestu, prema najavama, krene izgradnja nove Gradske knjižnice. Na gubitku će biti svi oni koji rade u centru grada, a žele besplatno parkirati, no na dobitku će biti onaj manji dio koji se užasava ovakvih prizora, kada ležerni i komotni građani misle da je njihov otpad tuđa briga.

Ovo je središte grada, javno parkiralište puno blata i napuštenih prikolica

Foto: Komarilos

Nije politika kurva, nego se kurve bave politikom… Riječi su to pokojnog Vlade Gotovca, pjesnika, filozofa i prije svega velikoga gospodina, izrečene negdje sredinom 90-tih godina prošloga stoljeća. I izjava je, kao što vidite ovih dana, potpuno istinita.

Prije izbora iz usta političara ispadali su bomboni o nekakvim hrvatskim vrijednostima, nacionalnim interesima, zaštiti vlastitog naroda. A sve su to zapravo floskule. U osnovi, poslije izbora sve se svodi na onu, očito najstariju hrvatsku izreku: “Ima l’ tu mene?”.

Ne vjerujte im. Ništa. Nikakve domoljubne vrijednosti i želja za boljitkom naroda u nas ne postoji. Čudan smo mi narod. Što god ta definicija naroda značila. Naši političari su obični trgovci. Prije izbora nude svoju robu uz slatkorječiv marketing. Poslije izbora je prodaju. I to ne baš skupo. Koje ministarstvo. Pokoji državni tajnik. Može i koje javno poduzeće. I to je uglavnom to. A lova zajamčena.

Ovi zadnji parlamentarni izbori su iza nas. I tu se više nema što reći. Izabrali smo što smo izabrali i sad gledajte teatar sajma antikviteta na djelu. Nude se uglavnom stare, iz naftalina i najdubljih bakinih škrinja izvađene političke ideje i ljudi. Pa ‘ko voli buvljake nek’ izvoli…

Puna su im usta npr. demografije i ostanku mladih. Od 2277 kandidata na ovim izborima ravno 232 je bilo mlađe od 31 godinu. Tako politika zamišlja brigu o mladima. Kad stari, ofucani seronje palamude o tome kako bi mladi trebali živjeti. Pa oni jezik kojim govore današnji mladi ne razumiju, a kamoli što drugo.

Na ove predstojeće izbore za Europski parlament prijavila se Nezavisna lista Gen Z. To je 12 mladih ljudi od oko 26 godina starosti koji su se odlučili početi baviti politikom. Listu predvodi Nina. Mlada osoba koja je diplomirala novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a paralelno i europske politike u Bruxsellu gdje živi i radi već dvije godine. Aktivna je na društvenim mrežama, a samo na Tik-Toku ima 200.000 pratitelja.

Divan je to i hvale vrijedan pokušaj mlade osobe da unutar institucija pokuša progovarati o temama koje mlade doista zanimaju. Vrijedi pričekati i vidjeti da li će tih 200.000 pratitelja izaći na izbore i zaokružiti Ninu i njenu listu. Jer što mogu izgubiti? Svi ostali samo im mogu pričati bajke kako imaju rješenje da će im biti bolje. Mo’š mislit.

Foto: Freepik

Željeznica je najsigurniji i najudobniji prijevoz. Udobna sjedala. Mjesta za noge koliko hoćeš. Možeš se ustati, prošetati… U većini srednjeeuropskih gradova vlak gotovo da je dobilo bitku čak i nad avionskim prijevozom. Iz vrlo jednostavnih razloga. Naime, osim udobnosti i sigurnosti vlak ima još dvije velike prednosti: ne morate na kolodvor doći dva sata prije polaska kao što morate dolaziti na aerodrom i vlak vas doveze do centra grada. Jer se većina željezničkih kolodvora nalazi središtima gradova. A od aerodroma do središta većih gradova danas treba i sat vremena vožnje… vlakom.

Prvi je vlak u Osijek ušao 1870. Bila je to pruga koja je netom prije izgrađena i vodila je do Budimpešte. Postoji jedna anegdota zašto je tih davnih godina željezničko čvorište smješteno u Vinkovce, a ne Osijek. Kad su tadašnji gradski oci i osječki bogataši, koji su financirali cijelu stvar, vidjeli to glomazno metalno čudo koje riga ogromne količine čađi i dima u glas su zaključili da to treba ići što dalje od Osijeka jer ništa nije smjelo ugroziti čistoću zraka i osvježavajućeg ljetnog povjetarca koji je dolazio s Drave. I tako je Osijek, od tada pa do danas, ostao u slijepom crijevu željezničkog prometa.

Ipak, kakva-takva pruga je ostala i uvelike doprinosila razvoju Osijeka i Slavonije. Do tada se roba prevozila uglavnom rijekom. Dolaskom željeznice izvoz poljoprivrednih proizvoda iz Slavonije je povećan. A i ljudi su počeli putovati. Studenti odlaziti na fakultete. Obitelji na ljetovanje i na more.

Željeznica je postala posebno popularna nakon Drugog svjetskog rata. Ceste još nisu bile izgrađene, automobili su bili rijetki, pa je željeznica bila glavni način prijevoza.

U vrijeme kada su hrvatski vlakovi još bili u sastavu tadašnjih Jugoslavenskih željeznica, 1990. iz Osijeka u Zagreb (preko Virovitice i Koprivnice) stizalo se za 3 sata i 20 minuta. Popularna “Podravka” vozila je studente, poslovnjake, ali obične ljude koji su rado išli do “metropole”.

Danas je na Podravkinim “leđima” ravno 54 godine. Taj poslovni vlak vozi od 1969. Poznata je bila po svom buffet vagonu gdje su se mogle pročitati novine, popiti jutarnja kavica ili osvježiti raznim pićima…

Danas taj vlak za Zagreb iz Osijeka kreće otprilike u isto vrijeme, ali stiže 2 sata kasnije. Dok su putnici nekada u 9,00 ujutro već gledali u spomenik kralja Tomislava ispred zagrebačkog kolodvora, danas će ga vidjeti tek nešto prije podneva. Danas vlak po voznom redu vozi 5 sati i 26 minuta, i to je u idealnim uvjetima. I to ako uhvatite ovaj jutarnji. Oni kasniji, koji kreću tijekom dana voze i po sedam i pol sati. Nerijetko i prvi i ovaj kasniji vlak stižu u Zagreb s popriličnim kašnjenjem. Iz šale Osječani danas kažu da je brže biciklom doći do Zagreba nego vlakom.

A vozni red prema drugim gradovima iz Osijeka je blagi užas. Do Budimpešte više ne možete vlakom. Pokušajte vlakom iz Osijeka doći, recimo, do Požege. Nemoguće. Do Vinkovaca danas vlak, samo da napomenemo, prugom koja je nakon Domovinskog rata obnovljena, vozi nekih 6 minuta brže nego 1870.!?

Hrvatska je potpuno upropastila svoje željeznice. Koje su joj usput budi rečeno ostale još od Austro-ugarske. Doduše nešto se u zadnje vrijeme i ulaže. Ali to sve uglavnom Osijek zaobilazi. Na velika zvona godinama se priča o nekakvom “Projektu Slavonija” koji Vlada “provodi” diljem Slavonije. Utrpalo se tu sve i svašta, ali ni milimetra pruge. Malo novije lokomotive. Udobniji vlakovi. Nešto. Ništa.

Auto-cesta je povezala Osijek sa Zagrebom. Još malo će biti gotova i dionica prema Mađarskoj. Ali što to vrijedi kad nam je autocesta najskuplja u Europi pa ju građani, osim za poslovna putovanja uglavnom ne koriste.

Vlak, Slavoncima kao i prije 150 godina treba normalan vlak. Brz i siguran. Trenutna prosječna brzina na slavonskim prugama je oko 50km/h. Ilustracije radi, parna lokomotiva Rocket, Roberta Stephensona iz 1829., koja je prometovala na željezničkoj pruzi između Liverpoola i Manchestera dostizala je brzinu od 48 km/h.

Ima dijelova pruge prema Zagrebu gdje vlak vozi 20km/h. Bicikl tu dobija bitku.

Dolaze izbori. Vjerojatno ste se naslušali svakakvih obećevajućih gluposti, ali niste ništa čuli o vlaku. Vlak kao da ne postoji. A kako bi se političari uopće i mogli sjetiti vlaka? Pa njih vozači vozaju u najnovijim limuzinama onim već spomenutim autocestama s najskupljim cestarinama koje ionako ne plaćaju iz vlastitog džepa.

Foto: Komarilos

Hoda čovjek ulicom i maše rukama. Il’ je lud… il’ je iz Osijeka. Stara je to izreka sa početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Osijek i Osječani su za ostatak države uvijek bili sinonim za komarce. Od proljeća pa do kasne jeseni Osječani mašu rukama, plješću, udaraju se, špricaju zaštitnim sredstvima i na sve ostale moguće načine pokušavaju obraniti se od malih krvopija, od komarica. Da, od komarica jer jedino ženke komaraca ubadaju i sišu krv.

Prvi zapisi o brojnosti komaraca u Osijeku i području oko grada potječu netom poslije Drugog svjetskog rata. Od tada traje službeni monitoring, ali i borba protiv tog malog, ali vrlo dosadnog napasnika. Kod nas samo dosadnog. Inače u svijetu od uboda komarca tj. od posljedica zaraznih bolesti koje oni prenose umre oko 800.000 ljudi. Prošle godine je kod nas zabilježen jedan slučaj smrti i to od posljedica virusa Zapadnog Nila koji prenosi isključivo komarac. I zato je pojava najezde komaraca javnozdravstveni problem s kojim se društvo bori. I to kod nas uglavnom neuspješno.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja poljoprivredna avijacija obavljala je zaprašivanje grada i okolnih mjesta sredstvom protiv komaraca koje je bilo toliko jako i učinkovito da su na vrijeme upozoravali pčelare da zatvore svoje pčele, roditelji da uvedu djecu u kuću… U vrijeme prašenja komaraca ljudi su sklanjali kućni ljubimce, a i stariji sugrađani su se osjećali sigurnije u zatvorenom kad bi krenuo taj svojevrsni Armagedon. Kad bi avioni poletjeli onda nisu padali smo komarci nego i muhe, leptiri, skakavci… Sve živo i neživo u zraku je padalo. Ok, vremena su se promijenila. Zaštitna sredstva su se promijenila. Oni stari otrovi vjerojatno su s pravom strogo zabranjeni.
I sad imamo što imamo. Pokušaj pomirbe ekologije i zaštite prirode s pokušajem ovdašnjeg čovjeka da u vrijeme najezde živi koliko-tako normalno. A život na ovim prostorima, to barem znamo, je tijekom ljetnih mjeseci sve samo ne normalan.

Sve borbe do sada su bile uglavnom bezuspješne. Spas je jedino suša, kada komaraca prirodno nema jer se oni razmnožavaju isključivo na poplavnim područjima i u baricama. Pokušavane su i neke nove, moderne metode. Čak su, između ostalog, uvezeni sterilni mužjaci komaraca iz Italije koji oplođuju ženke, ali bez potomaka. Svašta se pokušavalo, ali uvijek se vraćamo staroj, oprobanoj, ali očito vrlo neefikasnoj metodi, zaprašivanja iz zraka.
A struka (volimo se pozivati na struku, zar ne) već odavno upozorava da je bitka protiv komaraca gotova onog trenutka kad oni izlete iz legla. Bitka je tada izgubljena. Tada se zaprašivanjem samo gasi požar. Ali dim je dokaz da politika brine o vama.

A stvarni učinak takve metode? Po riječima stručnjaka učinak takve metode na komarce je 2%. Dva posto. A za ta dva posto učinka se godišnje izdvaja oko 2 milijuna eura. Pa tko je tu lud?
A muljali su nas i da iznad naseljenog područja ne smiju letjeti avioni. Pa smiju, ali ne onakvi kakve su oni plaćali.

A o zaprašivanju kamionima sa zemlje, bolje da i ne trošimo riječi. Ta metoda je učinkovita vjerojatno 0,5%. Slobodna procjena.

Teško možemo dokučiti zašto je suzbijanje najezde komaraca toliki problem. Pa i u svijetu postoje naseljena močvarna područja na kojima ljudi žive i uspješnije od nas se bore protiv komaraca.

Osim toga, nije da i mi nemamo stručne ljude za borbu. Jedan od njih je i tip kojega u Osijeku godinama zovemo – čovjek komarac. Nedavno se baš pakirao za put u Kinu gdje su ga domaćini pozvali da im prezentira učinkovito rješenje za borbu protiv komaraca. Dakle, milijardu i pol Kineza želi čuti “čovjeka komarca” iz Osijeka i od njega traže pomoć. A nas stotinjak tisuća ovdje ne treba njegove usluge nego smo ga šutnuli u stranu.

Zapravo, da u potpunosti ogolimo tu priču i da se ne pravimo blesavi – borba protiv komaraca je zapravo veliki posao. Eto, baš je ovih dana prezentirana informacija da smo ove godine za taj posao osigurali gotovo dva milijuna eura. A kad su toliki novci u pitanju onda se poslovi ne dijele temeljem odluka struke. Iskreno, tu se struka uglavnom i ne poziva, osim kad treba građanima sezonski pričati bajke o novcima koje treba uložiti da bi borba bila efikasnija.

Uglavnom, kad uzleti ovogodišnja generacija komaraca onda slobodno mašite rukama. Ionako ste iz Osijeka.

Foto: Komarilos