Kao što je poznato Olimpijske igre u Parizu održat će se od 26. srpnja do 11. kolovoza, a okupit će oko 10.500 sportaš(ic)a koji će se natjecati u 26 sportova. Po 33. put na istome će se mjestu okupiti najbolji svjetski olimpijci u „gradu svjetla“, koji je dosad već dvaput, davnih 1900. i 1924., bio domaćin najvećeg planetarnog sportskog događaja.

Dakako, i osječki će ljubitelji sporta s nestrpljenjem iščekivati rezultate naših glavnih aduta, ali dosad se pouzdano zna da će se među hrvatskim predstavnicima u Parizu naći sjajni gimnastičar Aurel Benović. Osim njega, na pariškoj će se crvenoj šljaci skoro sigurno predstaviti i najbolja hrvatska tenisačica Donna Vekić, iako za konačno sastavljanje popisa HTS-a postoje razni preduvjeti koji, ipak, ne bi smjeli spriječiti da Osječanka po drugi put, nakon Tokija, bude ponosni dio olimpijskog tima Lijepe naše.

Ljubitelji boksa s velikim optimizmom čekaju i drugi kvalifikacijski boksački turnir potkraj ovoga mjeseca na Tajlandu, na kojem će nastupiti superteškaški državni prvak Luka Pratljačić, jer je „Gunner s Juga2“ na posljednjim nastupima podgrijao nade svojih sve brojnijih navijača da će se iskušati i protiv najsnažnijih rukavica sa svih kontinenata. Olimpijskih se nadanja, osim njih, nije odrekao ni „srebrni mladić iz Londona“ veslač Šain, ali njegova vesla do Pariza čeka gotovo nepremostiv put posut trnjem…

Kad su u pitanju Paraolimpijske igre, planove za Pariz kuje bacač koplja Marin Županović, koji bi tako nastavio put kojim su se u konjičkom sportu isticali Boris Zrmanjac i Ivan Sršić, u Sydneyu odnosno Ateni.

Kad su u pitanju olimpijski podvizi, dosad su odličja u svoj Osijek (kao članovi osječkih klubova) donijeli samo streljačica Jasna Šekarić, rukometašica Katica Ileš i veslač David Šain. Na OI u Seoulu 1988., naime, Šekarić je osvojila „zlato“ gađajući zračnim i „broncu“ sportskim pištoljem, Ileš je, kao kapetanica reprezentacije bivše Jugoslavije, donijela kući srebrnu medalju iz Moskve 1980., a Šain, kao član čuvenog bivšeg hrvatskog četverca na pariće (braća Martin i Valent Sinković, te Damir Martin), pozdravljen je na povratku u Osijek kao pravi sportski junak nakon „srebrnog“ pothvata 2012. u Londonu.

Najbliže postolju bile su i atletičarka Slobodanka Čolović 1988. u Seolu i Mirela Skoko-Ćelić 1992. u Barceloni… U imaginarnoj osječkoj olimpijskoj riznici, dakle, pohranjena je jedna zlatna, dvije srebrne i jedna brončana medalja. Može li u Parizu biti obogaćena za još koju? Budući da je i svaki nastup u mnoštvu sportaš(ic)a sa svih kontinenata golem razlog za zadovoljstvo, mjesto je i vrijeme i za podsjećanje na sve osječke sudionike prethodnih olimpijskih igara, a njih doista nije malo!

MOSKVA 1980. Katica Ileš (rukomet) – 2. mjesto (kapetanica reprezentacije) i Darko Zibar (veslanje, četverac na pariće) – 6. mjesto

LOS ANGELES 1984. Novica Čanović (atletika, skok u vis) – prednatjecanje

SEOUL 1988. Jasna Šekarić (streljaštvo) -1. mjesto (zračni pištolj), 3. mjesto (sportski pištolj); Slobodanka Čolović (atletika, 800 metara) – 4. mjesto i Davor Šuker (nogomet) – prednatjecanje (dva nastupa)

BARCELONA 1992. Ninoslav Saraga (veslanje, četverac s kormilarom) – 7. mjesto i Mirela Skoko (streljaštvo) – 4. mjesto (sportski pištolj), 11. mjesto (zračni pištolj)

ATLANTA 1996. Aleksej Demjanov (gimnastika, višeboj) – 57. mjesto; Mirela Skoko-Kovačević (streljaštvo) – 10. mjesto (zračni pištolj), 36. mjesto (sportski pištolj)

SYDNEY 2000. Ivan Jukić (veslanje, dvojac na pariće) – 14. mjesto

ATENA 2004. Mirela Skoko-Ćelić (streljaštvo) – 15. mjesto (zračni pištolj), 27. mjesto (MK pištolj)

LONDON 2012. David Šain (veslanje)- 2. mjesto (četverac na pariće); Ivan Horvat (atletika)- 20. mjesto (skok s motkom)

RIO DE JANEIRO 2016. Ivan Horvat (atletika)- 27. mjesto (skok s motkom)

TOKIO 2021. Donna Vekić (tenis) – 3. kolo (osmina finala)

Još je veći popis onih Osječana, koji su na OI raznih godina putovali kao treneri i(li) prateće osoblje u raznim timovima i sportovima. To su Franjo Vidaković, Zvonimir Kovačević, dr. Antun Tucak, dr. Vladimir Bošnjak, dr. Damir Kovačić, Stevo Kuric, Katica Ileš, Nenad Solar, Krešimir Ižaković, Nenad Komadina, Vjekoslav Oršolić, Josip Gašparac, Zvjezdana Tuma-Pavlov, Boris Milošević, Matija Gubica, Dejan Koronsovac, Hrvoje Livančić i Igor Vukadinović.

Foto: Freepik i osobna arhiva

Dvorana Zrinjevac svečano je otvorena prigodnom utakmicom rukometašica Osijeka i Pečuha na Božić 1973. Zapravo, tadašnje vodstvo Osijeka odlučilo se na gradnju nove dvorane jer su naše rukometne prvoligašice i gradske ljubimice toga vremena morale službene utakmice odigravati u dvorani u Somboru. S vremenom je bilo besmisleno posuđivati dvoranu, pa je Grad izgradio svoju – na Zrinjevcu. To je jedna od osječkih super priča, kad se sport rezultatski razvijao takvom brzinom da ga je trebalo pratiti adekvatnom infrastrukturom.

Danas, malo više od pola stoljeća kasnije, dvorana Zrinjevac više nije kultno središte osječkih dvoranskih sportova i koncertnih događanja. Većina je preselila u dvoranu u Gradskom vrtu. Ovdje su, doduše, i dalje rukometni timovi, futsal i neke srednje škole provode nastavu tjelesnog odgoja. Dvorana ispunjava tek elementarne uvjete za rad, a nužna je i energetska obnova.

Najavljena su ulaganja u obnovu dvorane i revitalizaciju cijelog parka Zrinjevac. Projekti su navodno spremni. Čeka se europski novac. Tko čeka – dočeka. Valjda.

Foto i video: Komarilos

Južna tribina Opus Arene danas “gori”. Kohorta proslavlja svoj 36. rođendan, prvi put na novom stadionu. Prvi dio programa tijekom susreta NK Osijek i NK Istra obilježila je bakljada.

Foto: Komarilos

Spašavamo od zaborava događaje iz nekad najelitnijeg gradskog restorana, a neki su zaslužili ući i u ugostiteljske udžbenike.

Bio je tmuran kišni dan. Vrijeme ručka. Svi su gosti u restoranu bili posluženi i uživali su u hrani. Viši konobari i šef sale povremeno bi obilazili stolove kako bi se uvjerili da je sve u redu. Restoran je bio pun, ali nije bilo novog posla jer zbog nevremena nisu dolazili novi gosti. Tako se nakon nekog vremena dogodilo da u sali ima viška poslužitelja, pa je šef sale uputio jednog od konobara da kod garderobe pričeka goste koji su na odlasku, da im pomogne u odijevanju i da ih s kišobranom isprati do automobila.

Nešto kasnije, dok je šef pozdravljao jedno društvo na odlasku primijetio je kako onaj konobar nije kod garderobe i ne ispraća goste s kišobranom. Kad ga je upitao što se dogodilo ovaj je odgovorio kako gosti to ne žele, pa mu je onda šef prigovorio da se ne trudi dovoljno. Zato je iduće društvo odlučio ispratiti osobno kako bi konobaru pokazao primjerom. Uglavnom, pomogao je ljudima u garderobi kod odijevanja kaputa, a onda je s otvorenim kišobranom izletio pred njih i u dva navrata ih otpratio do automobila. Učinio je to na način da je on pokisnuo dok je držao kišobran nad drugima, pa su neki od njih govorili kako nema potrebe kisnuti i kako će se oni već snaći, ali ipak je to učinio. Otpratio ih je do automobila i na kiši sačekao da otključaju vozilo i uđu neokrznuti kišom. Usput se zahvalio na posjeti i zaželio sretan put.

Poslije je onom konobaru objasnio da gosti uvijek žele dodatnu uslugu, pa čak i onda kada ne znaju da žele. I onda je ovaj sve ostale goste ispraćao s kišobranom.

Tjedan dana kasnije u restoran je na ručak opet navratilo društvo koje je šef ispraćao po kiši, ali je s njima sad bio drugi domaćin. Taj je čovjek zamolio da kratko telefonira iz restorana, a kako je u to vrijeme jedini telefon bio u uredu šefa sale iskoristio je s njim porazgovarati. Pitao je: “Što ste to vi učinili ovim mojim partnerima da više ne žele nigdje dalje ići na ručak? Ponudili smo ih voditi na janjetinu s ražnja, ali oni žele samo ovdje u Lovački rog. I još kažu kako će svaki puta kad dođu u Osijek uvijek ići samo u Lovački rog.”. Onda je i on čuo priču o kišobranu.

Restoran Lovački rog tada nije imao u ponudi janjetinu s ražnja, nije imao fiš paprikaš ni čobanac, ali su ekskluzivno pripremali jela ispod peke (teletinu i janjetinu s krumpirom ispod peke) i to ne svakodnevno već kad bi šefovi kuhinje odlučili da tu vrstu jela treba nuditi s preporukom. Baš toga dana se poklopilo da su u ponudi imali janjetinu i teletinu ispod peke, pa su i to ovi gosti probali. Ulavnom, za vrijeme ručka su glasno komentirali kako nikada i nigdje nisu osjetili takvu ljubaznost i spontanost te da nikada nisu bolje jeli. I još mnogo godina nakon toga nastavili su dolaziti u restoran, čak su dovodili i druge. A sve zbog tog jednog kišnog popodneva i zbog šefove intervencije s kišobranom.

Bila je to lijepa prilika da se mladog konobara uputi u tajne zanata. Kad se gost uvjeri da je konobar u stanju za njega učiniti i mnogo više nego što mu nalaže opis posla onda će i više uživati u ponudi. S druge strane, tako se može ponašati samo konobar koji voli svoj posao. I kad se te dvije stvari poklope onda gost i konobar više nisu “gospodar i sluga” nego su zapravo dva druga.

Foto: Freepik

Svašta se u Osijeku događalo tijekom i nakon Domovinskog rata s grbovima, obilježjima i spomenicima na kojima je bila istaknuta zvijezda. Mnogi su minirani, pa smo se pravili da su stradali za vrijeme bombardiranja grada. A oni spomenici koji su preživjeli kasnije su posebnim ukazima prikupljani i odvoženi “na restauraciju” s koje se nikada nisu vraćali.

Zvijezde su organizirano izbacivane iz grbova svih mogućih službenih, poluslužbenih, rekreativnih i amaterskih organizacija, pa su praktički preko noći na njihova mjesta ulijetali na brzinu sklepani logotipi koji su se šepurili uz novi službeni državni grb.

Bilo je tu tragičnih i komičnih situacija. Na pročelju zgrade kina Europa (koje se onomad prigodno zvalo Crvena zvijezda) još uvijek građani u prolazu mogu vidjeti oštećenja nastala mitraljiranjem neonske zvijezde što je ondje stajala u nazivu kinematografa. A još je poznatija situacija kad je skupini radnika naloženo da fleksericom uklone obje zvijezde na masivnom metalnom gradskom grbu postavljenom na glavnom trgu. Bio je to reljefni veliki grb postavljen horizontalno u središtu specifične rondele u mramoru, gdje su se na sjeveroistočnoj strani trga okupljali mladi. Uglavnom, taj je grb kasnije zauvijek nestao u sklopu rekonstrukcije i obnove trga koji danas izgleda kako izgleda.

Mijenjale su se garniture vlasti, odlazili su stari i dolazili novi gradonačelnici, a na tornju koji se izdiže iznad glavnog gradskog trga, kod sjevernog ulaza od Strossmayerove, do danas je ostao originalni gradski grb iz socijalizma s dvije crvene zvijezde, po jedna s lijeve i desne strane na plavoj podlozi. Reklo bi se da je to grb koji dominira središtem grada. Doduše, zvijezde je pomalo nagrizao zub vremena, ali su i dalje tu. Sjećaju nas na jedno vrijeme naše povijesti, kad je to bio službeni osječki grb. I kad je Osijek također bio, u najmanju ruku, jednako lijep.

Foto: Komarilos