Radovi na rekonstrukciji parkirališta u Gundulićevoj ulici u sklopu Blok centra 2, odnosno na parceli istočno od Trgovačke škole i zapadno od Sunčane ulice, započeli su 9. veljače ove godine. Do danas je posao gotovo obavljen.

Po uzoru na ranije izgrađena i uređena nova gradska parkirališta u Ulici Gornjodravska obala, kod Zeke i u Ulici Hrvatske Republike – i ovaj je kompleks dobio novi sustav oborinske odvodnje, nove opločene i jasno označene parkirališne pozicije, te asfalitranu cestu. Ranije su ovdje, većim dijelom, vozači parkirali na šljaci ili na zemljanim površinama, pa su tijekom kišnim razdoblja uglavnom svi bili prljavih cipela, odnosno iz automobila bi izravno izlazili u lokve ili raskvašeno blato.

Sudeći prema stanju radova, otvorenje novog parkirališta je vrlo blizu i u tom će trenutku doći da znatnog smanjenja pritiska na okolnim parkiralištima.

Foto: Građani Komarilosi

Sanacija pješačkog nathodnika kod željezničkog kolodvora krenula je točno 25. lipnja 2025. i tada je rečeno kako će trajati šest mjeseci. Ta je informacija u trenutku zatvaranja najznačajnije pješačke prometnice koja povezuje središte grada i Industrijsku četvrt zadovoljila većinu pješaka koji su ondje prolazili svakodnevno. I svi su računali kako će do Božića sve opet biti po starom, ali obnovljeno.

Međutim, radovi na nathodniku do danas nisu dovršeni. Dugo su prilazi objektu s obje strane na široko bili zatvoreni visokim građevinskim ogradama i to je bio signal da se posao radi. Onda su u drugoj polovici veljače ove godine najprije radnici krenuli prati objekt te su skinuli postojeće građevinske ograde i postavili nove, manje i fleksibilnije, ali samo na prilazima stubištima. I nestrpljivim prolaznicima je to značilo kako se možda tek čeka neki tehnički pregled kako bi prolaz bio otvoren. Ali tri mjeseca kasnije i dalje se nije dogodilo ništa.

U zadnje vrijeme i kod nas u redakciji intenzivirana su pitanja sugrađana na temu dovršetka radova i konačnog ponovonog otvaranja nathodnika, ali svi formalni i neformalni upiti koje smo upućivali nisu dobivali odgovore. Naprosto, svi nadležni (i investitor i izvođač radova) su po tom pitanju zakopčani do grla.

Konačno, dogodilo se ono što se moglo vrlo lako i predvidjeti – ovih su dana građani sami uklonili ogradu na ulazu u nathodnik u Kašićevoj i počeli ga koristiti. Vidjeli su kako se mjesecima ondje ne događa ništa, kako nema nikakvih radnika na objektu i da se sve čini ispravno za korištenje, pa su u nedostatku drugih informacija jednostavno krenuli preko.

Autor ovih fotografija piše kako smatra da je riječ zapravo tek o prvoj fazi obnove jer je primjetno da je obnovljena pješačka staza samo u tunelu nathodnika, a da ništa nije rađeno na stubištima s obje strane. Također, na fotografijama se vidi kako je na stubištima u međuvremenu izrastao i korov.

Doista, kojeg smisla ima u tome da pješaci iz središta grada prave velike krugove kako bi s istočne i zapadne strane prelazili prugu na sigurnim mjestima? Ili da forsiraju desetke tračnica i skretnica ispod nathodnika da bi se dočepali Industrijske četvrti u koju ulaze kroz improviziranu rupu u zidu među garažama u Vrbaskoj ulici? Kojeg smisla ima u tome da nepotrebno pješače ili riskiraju ozljede hodajući preko pruge, ako je posao na obnovi gotov? Ili nije? Ali netko bi to trebao reći.

Foto: Građani Komarilosi

Problem parkiranja po osječkim naseljima višegodišnji je problem, pa se vozači snalaze kako znaju i umiju. Oni koji žive u Retfali, odnosno naselju Ljudevita Posavskog poznatijeg kao „Žuto naselje“, često su znali parkirati na prostoru tržnice i to ne samo u poslijepodnevnim i večernjim satima, već tijekom cijeloga dana.

Da bi se doskočilo tom problemu nedavno su postavljeni zaštitni stupići duž cijelog nogostupa od tržnice, tako da parkiranja na tom dijelu više nema.

Foto: Građani Komarilosi

Sa Šećeranskog nathodnika, koji povezuje Donji grad i Jug 2, puca pogled na nekadašnju Tvornicu šećera, najveću u bivšoj državi koja ih je imala čak 23.  U najboljim je danima Šećerana zapošljavala čak 2.000 radnika, a nakon što je 2021. zaustavljena proizvodnja, cijeli je kompleks, postupno od 2023. srušen.

Na Šećeranu još samo podsjećaju dva tvornička dimnjaka i silos, dok je cijeli industrijski kompleks porušen. Iako se na parceli nalazila vrlo vrijedna industrijska baština – prvoklasni primjer industrijske arhitekture u opeki, ništa od nje nije sačuvano.

Povijest osječke Šećerane seže u same početke 20. stoljeća. Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera osnovano je 1905. i već je iduće godine na periferiji Donjega grada započela proizvodnja šećera s dnevnim kapacitetom obrade od 700 tona šećerne repe. Nakon II. svjetskog rata Šećerana je nacionalizirana i nastavlja raditi kao Tvornica šećera Osijek.

Ozbiljno je oštećena tijekom Domovinskog kada je s pogođena s 980 granata, a najveći dio njezinog sirovinskog područja bio je okupiran još sedam godina, sve do mirne reintegracije. Proizvodni kapacitet po kampanji bio je 560.000 tona šećera.

Nakon pretvorbe i privatizacije tvrtka je konstantno smanjivala broj radnika. Od čak 2.000 radnika, koliko je Šećerana brojala u najboljim danima, posljednjih je 200 radnika u tvornicu zakoračilo u ožujku 2021.

Osim dimnjaka i silosa, te bivših radnika koji su ovdje proveli svoj radni vijek, na Tvornicu šećera kao trajni podsjetnik ostaje i obližnja Tvornička ulica.

POSLJEDNJI POZDRAV Nakon 114 godina rada ovih je dana Šećerana pretvorena u prah i pepeo

Foto: Komarilos

Na sjednici Gradskog vijeća u četvrtak, 14. svibnja pred vijećnicima će se nači Konačni prijedlog Odluke o donošenju  Urbanističkog plana uređenja  prostora bivše „Tvornice žigica“ u Osijeku.

Obavljen je opsežan posao zbog stvaranja planskih pretpostavki za pokretanje procesa urbane preobrazbe područja nekadašnjeg proizvodnog kompleksa te uređenja građevinskog zemljišta i prenamjene prostora na predmetnoj lokaciji u skladu s namjenom utvrđenom planovima šireg područja, definiranjem prostornih i prometnih rješenja.

Predviđeno je da će na mjestu nekadašnjeg tvorničkog kompleksa sjeverno i južno od Reisnerove te unutar trokuta omeđenog Ulicom Sv. Ane, Mandićevom i Prolazom J. Leovića biti javne zelene površine (javni park, vrt), površine infrastrukturnih sustava, površine mješovite namjene (pretežito stambene) i gospodarske (poslovne) namjene.

Unutar Bloka 1, sjeverno od Reisnerove predviđene su površine pretežito stambene namjene u tri cjeline – a, b i c – gdje je dozvoljena gradnja nove višenamjenske zgrade (a), zatim rekonstrukcija višestambene zgrade (b), odnosno gradnja nove višestambene ili višenamjenske zgrade i rekonstrukcija postojeće zgrade u višestambenu ili višenamjensku zgradu (c).

Unutar Bloka 2 dozvoljena je rekonstrukcija (uključuje i prenamjenu) bivše proizvodne građevine uz Reisnerovu ulicu. Unutar Bloka 3  dozvoljena je gradnja nove višenamjenske zgrade. I konačno, unutar Bloka 4 pri rekonstrukciji građevine dozvoljen je smještaj jedne građevine osnovne namjene (poslovne ili višenamjenske zgrade).

Kako je postojeća višestambena zgrada (građevina osnovne namjene) važan element u očuvanju ambijenta Reisnerove ulice. Ulično pročelje ima oštećenu arhitektonsku profilaciju te se preporučuje izrada projekta obnove pročelja na temelju izvornog nacrta po kojem je građevina izgrađena.

U pratećim materijalima ukratko je i efektno opisana povijest ovoga kompleksa, pa je i to zgodno za upamtiti:

VRIJEDNA BAŠTINA Dio do danas očuvanog složenog kompleksa proizvodnih, upravnih, skladišnih i stambenih zgrada osječke šibicare predstavlja ostatke iznimno vrijedne industrijske baštine. Osječka je šibicara bila jedna od najstarijih i najvećih osječkih tvornica koja je od osnutka 1856. godine bila u vlasništvu obitelji Reisner. Njezin osnivač Emerik pl. Reisner 1885. upravljanje tvornicom prepustio je svome sinu Adamu pl. Reisneru koji je tvornicu 1909. pretvorio u dioničko društvo koje je nakon završetka Drugog svjetskog rata postalo općenarodna imovina, a nakon osnutka Republike Hrvatske privatizirano, degradirano, devastirano, napušteno i opožareno.

NEBRIGA VLASNIKA Unatoč činjenici da je najstariji dio tvorničkog kompleksa iz sredine 19. stoljeća usred nebrige vlasnika nedavno izgorio u požaru, a zatim zapušten i porušen unutar tvorničkog kruga koji se prostire s obje strane Reisnerove ulice, a koji je bio povezan pasarelom zaštitnim znakom ove ulice koja je također zbog nemara vlasnika uklonjena zbog sigurnosnih razloga, još je uvijek sačuvano nekoliko iznimno vrijednih zgrada građenih za razne namjene i s različitim stilskim karakteristikama od historicizma, preko secesije do art dekoa.

PROIZVODNA ZGRADA Unutar preostalog kompleksa zgrada historicistička jednokatna proizvodna zgrada iz 1890-ih godina predstavlja iznimno vrijedan primjer industrijske arhitekture na kojemu je očuvana betonska konstrukcija, raster prozorskih osi izvorni metalni prozori na južnom, dvorišnom, pročelju gdje je očuvana i izvorna boja pročelja.

ZGRADA UPRAVITELJA Osim ove proizvodne zgrade posebnu vrijednost predstavlja jednokatna secesijska zgrada upravitelja šibicare koja je sagrađena 1908. godine i koja osim sačuvanih, ali zapuštenih, pročelja ima sačuvanu i izvornu prostornu organizaciju svih etaža od podruma, preko prizemlja u kojemu su se nalazili uredi uprave tvorni ce, preko prvoga kata gdje se nalazio prostrani stan ravnatelja šibicare, te tavana sa sačuvanom izvornom krovnom konstrukcijom i devastiranim sustavom korita za prikupljanje i skladištenje kišnice koja se koristila kao tehnička voda.

ZGRADA ZA RADNIKE Stambena dvokatnica iz međuratnog razdoblja primjer je onodobne brige poslodavca za svoje namještenike i radnike te se i nju treba sačuvati kao trag funkcionalnog dijela ovog industrijskog kompleksa.

GROBLJANSKI PUT Osobitu vrijednost predstavlja i dendroflora koja svoje korijene vuče iz razdoblja secesije kada je bila produženi dio upravne zgrade, kao i sačuvane naznake nekoć funkcionalne ulice Grobljanski put koja je vodila od Županijske ulice prema gornjogradskom groblju sv. Ane.

RATNA STRADANJA Ostale zgrade raznih namjena nastale većinom nakon završetka Drugog svjetskog rata nemaju osobitu arhitektonsku vrijednost pogotovo jer su stradale tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991./1992. godine, te kasnije gubitkom izvorne funkcije i prenamijene proizvodnog programa tvornice, iz tvornice šibica u tvornicu plastične stolarije, bile devastirane i nebrigom vlasnika gotovo potpuno su propale.

Foto: Komarilos, Grafički prikazi: Radni materijali za Gradsko vijeće