Lege
TULJANOVA UNUKA Viktorijin prvi silvestarski skok u hladnu Dravu je početak nove tradicije
Dobrobiti od kupanja u hladnoj vodi? Od studenog nisam ni kihnula, bolje dišem i bolje se osjećam
Dvadesetogodišnja Viktorija Sekereš studentica je preddiplomskog studija kulture, medija i menadžmenta na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu i trenerica u plesnom studiju Shine, a od Silvestrova prošle godine poznata je i kao unuka pokojnog Dušana Rudeža, osječkog čovjeka Tuljana, koji je započeo tradiciju silvestarskog kupanja u Zimskoj luci.
U Dravu je na staru godinu Dušan skočio čak 32 puta, posljednji put 2018., nakon čega je zbog bolesti odustao od narednih kupanja. No, zahvaljujući upravo njemu, nekolicina je Osječana nastavila tu tradiciju, kojoj se posljednjeg dana 2024. po prvi puta priključila i Tuljanova unuka Viktorija.

Cijeli sam život zapravo gledala djedu kao se na Staru godinu kupa u ledenoj Dravi. Iako imam strah od Drave, počela sam proučavati benefite kupanja u hladnoj vodi i odlučila pokušati. Volim izazove oduvijek, pa sam se u spomen na djeda odlučila okušati i u ovom.
Sjeća se djedovog bazena u dvorištu i zima koje su kad je bila mala bile vrlo hladne, pa je djedov bazen nekada bio i okovan ledom. Djed bi naprosto, kaže, razbio led i ušao u vodu. No, u pripremama za njezin prvi silvestarski skok u ledenu Dravu najviše joj je pomogao Danijel Novoselac koji se već dva puta kupao na Silvestrovo.
– Imao je puno više iskustva od mene, išao je sa mnom nekoliko prvih puta na kupanje tijekom studenog prošle godine. Tada nije bilo toliko hladno, svidjelo mi se ući u hladnu rijeku, a posebno osjećaj nakon kupanja. Tijelo se mijenja, kapacitet pluća povećava, lakše se diše. U studenom sam se nekoliko puta okupala, a u prosincu sam išla svakodnevno kako bih bila sprema za silvestarski skok – dodaje.
Kupanje u hladnoj Dravi započela je u Donjem gradu, na Javorištu, a kupala se i na Kopiki. U hladnoj je vodi provodila do maksimalno 5 minuta, jer sve više od toga moglo bi negativno djelovati na zdravlje. Kaže i kako je na Badnjak, kada je bilo iznimno hladno i vjetrovito, u vodu ušla na dvije minute.


– Jutro kada smo skakali temperatura Drave bila je 2 stupnja. Bilo je u Zimskoj luci mjestimice i leda, pa je preporučeno da se ne skače na glavu. Ipak, petorka koja je skakala sa mnom skočila je na glavu, a ja jedina na noge i odmah sam rekla da iduće godine skačem na glavu, što god netko rekao – priča Viktorija.
Sjeća se kako je djeda uvijek gledala sa šetnice, iako joj je želja bila biti s njim na pontonu, odakle je skakao u hladnu rijeku.
– Moja sestrična Suzana odlučila je biti uz mene pri skoku i čekala me je s ogrtačem, kao što je bila i uz djeda. Ja sam samo jednom bila uz njega kada je skočio i to je slika koje se još uvijek sjećam, koju ću uvijek pamtiti – ističe.
Kaže kako je djedov bazen u dvorištu cijelo njezino djetinjstvo. Ljeta je provodila upravo kod bake i djede, s bratom, bratićima i sestričnama tamo se kupala. Sjeća se i djedovog rituala prije ulaska u bazen. Došao bi, kaže, do bazena, skinuo se i na jednoj grani bi ostavio stvari i ručnik. Onda bi se prvo pomolio za zdravlje i obitelj, pa skočio na glavu ili noge, ovisno o tome je li voda bila zaleđena ili nije.
– Zapravo, osim što smo znali da to radi prvenstveno iz zdravstvenih razloga, nikada nije govorio da bi želio da netko od nas nastavi tu tradiciju. Nedavno sam čitala neke njegove stare intervjue, gdje je govorio da svog nasljednika vidi u jednom dečku koji je s njim skakao. Ali sigurna sam da bi bio jako ponosan da me vidio prilikom skoka – priča.

Želja joj je nastaviti djedovu tradiciju, te da silvestarsko kupanje postane i njezina tradicija, jer već sada prepoznaje dobrobiti kupanja u hladnoj vodi. Od studenog nije ni kihnula, bolje diše i što je najvažnije bolje se osjeća. Obitelj joj je velika podrška. No, ipak su bili iznenađeni kad je najavila silvestarski skok.
– Iako su znali da idem na kupanje, podržavali me jer kroz djedu znaju koliko je to zdravo, mama mi je rekla: „Ti ćeš stvarno skočiti?!“. Kad je shvatila da sam ozbiljna, rekla je da je jako sretna i ponosna na mene. Ponosna je i teta i ujaci, jer djed je imao četvero djece. Baka je živa, kod uje je u Njemačkoj i odmah su me nakon skoka nazvali video pozivom. Baka je počela plakati, to je njoj bilo kao da opet gleda djedu, jer je uvijek bila uz njega, njegova desna ruka i kod skokova u Dravu, ali i kod borbe s ambrozijom.
Za nove generacije, koje se možda ne sjećaju čovjeka Tuljana, Duško Rudež bio je dobri duh Osijeka. Tijekom 32 silvestarska kupanja u hladnoj Dravi redovito su njegov pothvat pratile i nacionalne televizije, pa je Osijek zbog njega zadnjega dana u godini gotovo uvijek bio u prvim minutama televizijskih Dnevnika. A bio je i veliki borac protiv ambrozije. U Udruzi za zaštitu okoliša i ruralne baštine „Tuljan“ okupljao je volontere i uništavao ambroziju po gradu i okolici. Odradio je preko 1000 akcija uništavanja korova. Potkivao je i jaja, a u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, odjeven u Djeda Mraza, na svom se motokultivatoru vozio po gradu i djeci dijelio slatkiše. Nakon duge i teške bolesti, ovaj je poznati Osječanin preminuo u kolovozu 2021.
Foto: Borna Jakšić/PIXSELL (glavna fotografija), Grad Osijek i privatna arhiva
Lege
ŽELJKA ŽIVKOVIĆ Poznata osječka TV novinarka je “Rock romantičarka sa Sjenjaka”
U novoj knjizi bavi se ex yu rock bendovima iz osamdesetih i energijom koja joj je omogućila izdržati vrijeme poslije
Željka Živković profesionalno stanuje u programina Hrvatske televizije, formalno živi negdje na Sjenjaku, a posve privatno svakodnevno proširuje mentalne stambene prostore izrudarene u pop i rock kulturi, odnosno poetici popularne glazbe koja joj je pumpala krvotok u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Kad ne viri iz televizijskih reportaža, kad ne opušta studijske voditelje prilikom svojih živih uključivanja u programe i kad nije profi koncentrirana na izvještaje o temama iz preozbiljne svakodnevice – onda šeta i piše.
Ovih dana je u nakladi osječke Akademije za umjetnost i kulturu izašla njezina nova knjiga, kako kaže – labavi roman “Rock romantičarka sa Sjenjaka”. Urednica joj je poznata književna kritičarka Jagna Pogačnik, a predgovore su napisali glazbenici Sejo Sexon iz Zabranjenog pušenja i Aleksandar Saša Lokner, klavijaturist Bajage & Instruktora.
Prije promocije, koja će se 2. rujna u 19 sati prigodno održati u amfiteatru kod robne kuće na Sjenjaku, Željka je u prepoznatljivom stilu progovorila o rezervoarima snage i kreativnosti koje je napunila u mladosti. Inspirativna je i praktički nepotopiva kad izbacuje argumente o silnoj energiji generacija Live Aida i Novog vala. A njezini stavovi o sreći i dobrom raspoloženju na trenutak su čak i zarazni.

* Što je rock’n’roll zapravo značio generacijama mladih iz osamdesetih i ranije?
– Mislim da je svatko pronašao neko svoje, vlastito značenje iako je posve jasno da su neke odrednice rocka zajedničke. Sloboda, bunt, pripadanje, identitet. Za mene osobno, rock nikad nisu bile samo pjesme već i način života. Način na koji sam tražila sebe, saznala tko sam i postala svoja. To vrijeme, znači osamdesete, meni su dale energiju da izdržim vrijeme koje je došlo poslije njih. Bio je to jako dobar temelj za postati čovjekom u onom smislu u kojemu ga ja vidim. Mogli bismo o tomu filozofirati satima doista, ali svatko od nas nosi u svom unutarnjem svijetu neke vrijednosti koje smatra važnima. Mene je rock naučio da imam svoj stav, ali da prihvaćam i tuđe argumente, da slušam i pokušam razumjeti, da budem tvrdoglava do određene granice i da se uvijek borim za pravdu. Možda najvažnije značenje za mene sadržava rečenica: misli svojom glavom, ali poštuj različitost.
* Zašto se ta energija do danas nije uspjela transformirati u promociju ambicija današnjih generacija mladih?
– I prije sam pokušavala pronaći odgovor na to pitanje, ali uglavnom bezuspješno. Nakon tih osamdesetih došao je rat, pa posve drugačije okolnosti. Usto, svako vrijeme nosi svoje. Ipak, veseli me što još uvijek ima popriličan broj mladih koji slušaju rock i prepoznaju kvalitetu. Danas, kad mnoge pjesme radi umjetna inteligencija, kad slušam riječi pojedinih novih pjesama, kad čujem loše aranžmane, katkad samo preokrećem očima. Ali da ne budem nepravedna, i danas ima zanimljivih autora. Nekad se pitam jesu li u nekom dijelu života slušali rock jer katkad prepoznajem tu energiju. Jako me zanima kakve će pjesme biti popularne za dvadesetak, tridesetak godina. Jer, kad gledamo povijest glazbe, moguće je svašta.
* Što znači danas biti rock romantičarka?
– Za mene koja to jesam, rock romantičarka znači biti svoja, furati svoj film, čuvati svoju mladost kroz pjesme koje su mi nešto značile i još uvijek znače i biti svjesna da sam baš potkraj osamdesetih postala ono što jesam – snažna, ali i sanjar. Kad imaš osamnaest ili dvadeset godina, misliš da možeš mijenjati svijet. Poslije vidiš da baš i ne možeš, ali nastojiš sitnicama i energijom barem malo svijetu dodati boje. Boriti se za pravdu, ljubav i slobodu, pa što bude. Vjerovati u ljude općenito, a za one koje pustiš u svoj unutarnji svijet, jednostavno uvijek biti tu. Nenametljivo i pristojno, ali jasno.
Za mene ljubav nikad nije bila kalkulacija; kad volim nekoga, volim svim srcem. Drugačije ne znam, a ni ne želim.
* Koji su glavni likovi tvog novog romana?
– Glavni su likovi Osijek, ja, taj Netko kojemu pišem pisma i bendovi iz osamdesetih. Ovo nije klasičan roman, pa likova ima podosta i svi su stvarni. Od mojih prijatelja do gradskih klupa i drveća. Sve je to dio mene, ali nisam se razotkrila u potpunosti. Možda sam ogoljela jednu šestinu sebe. Znatiželjna sam i imam različite interese. Ova knjiga otkriva mene kroz glazbu i neku moju rock filozofiju. Kroz ljude, stvari i pjesme koji su dio mene.
* Koja je uloga Sjenjaka u cijeloj toj priči?
Sjenjak sam zavoljela još sredinom osamdesetih jer je dosta mojih prijatelja živjelo upravo tamo. Ja sam tad živjela u samom centru grada i Korzo mi je bio doslovno ispod prozora. Uvijek sam željela biti dio ekipe koja je morala još petnaestak minuta s Korza hodati do Sjenjaka, ali meni je kuća bila udaljena ni minutu hoda. Kad su moji sinovi bili bebe, doselili smo na Sjenjak gdje sam stekla mnogo novih prijatelja i upoznala mnogo zanimljivih ljudi. Uloga Sjenjaka u knjizi je jednostavna – on je u mojim šetnjama po gradu polazište i odredište. Mjesto gdje se osjećam sigurno. Baza. Dom. To zelenilo, ta silna igrališta, taj muving, urbani štih – sve je to postalo i moja inspiracija.
Ima li veze što Sjenjak još uvijek pomalo živi u ritmu osamdesetih? Posve sigurno.
* Odnedavno vodiš i zbor PopRockEkipa koji izvodi pop i rock hitove iz osamdesetih, kako ste se okupili? Tko su članovi? Otkud ideja?
– Gotovo svake večeri odlazim hodati gradom i skupiti barem deset tisuća koraka. E, tu nastaju mnoge ideje, pa su baš u tim šetnjama nastale ideje i o knjizi, ali i o PopRockEkipi. U jednom trenu, sa slušalicama u ušima u kojima je svirao ex yu rock, pomislila sam kako sigurno nisam jedina koja voli te pjesme. Pa mi je na fejsu iskočio video o nekom zboru iz Beograda koji radi sličnu stvar. Još par šetnji i ideja je bila pred realizacijom. Sviram klavir, ekipi se priključio s gitarom i prijatelj Dario Šarlija i, hop, krenuli smo. Članice, njih dvadesetak, su žene koje vole te pjesme i koje su stvorile tako dobru energiju da je to nešto predivno. Nije nam cilj savršena izvedba nego potaknuti i druge da s nama pjevaju što se i dogodilo na naša prva dva nastupa. Taj zbor je naš doprinos da nam grad bude veseliji i sretniji. Da se ljudi malo više opuste, na tren zaborave probleme i nasmiju se.
* Što te motivira na pisanje, nije valjda samo nostalgija?
– A, ne, nikako nostalgija. Novinarske tekstove pišem svaki dan, neki su jednostavno rutina, a neki su čista radost stvaranja. Isto je i s pisanjem općenito. Volim se igrati riječima, volim pisati neke stvari za koje mislim da bi bilo lijepo da ostave neki mali trag. Kreativnost mi je strašno važna u životu, a pisanje mi to omogućuje. Kroz pisanje ujedno radim i na sebi, otkrivam kakva sam i što želim. Nekad od obične SMS poruke volim napraviti nešto što ostaje u glavi onoga komu je namijenjena. Nasmijati tu osobu, ohrabriti ju kad osjetim da treba. Ne znam, meni je pisanje način da budem unikat jer nitko ne piše na isti način.
Pokušala sam biti obična, pa nije išlo jer sam kroz pisanje shvatila da sam totalno neobična. Najjednostavniji odgovor? Pisanje me čini sretnom.
* Možeš li nam ovdje složiti tvoju osobnu top listu najdražih hitova iz osamdesetih godina – po 10 komada domaćih i stranih?
A ne, tu se neću upecati jer bi moje slaganje najdražih pjesama trajalo jedno godinu dana. Previše je najdražih hitova, a na kraju knjige se nalazi i play lista rock romantičarke, pa je tu dio odgovora na ovo pitanje.
* Pokušaj nam približiti osječku pop i rock scenu osamdesetih, tko su bili glavni bendovi i frontmeni? Koje su bile ključne poruke?
– Obožavala sam osječke glazbene osamdesete, ali kad bih ih trebala ukratko pojasniti, to bi bile dvije riječi: „Pogonsko gorivo“. Longplejka koju i danas čuvam, a koja je predstavila osječke rock bendove koji su meni i mojoj generaciji bili važni jednako kao i tadašnje mega zvijezde. Poruka je bila jednostavna, baš kao u pjesmi grupe Bangkok – „Ljubav je sve“.
* Kad bi mogla iz osamdesetih u današnje vrijeme katapultirati samo jedan glazbeni fenomen koji bi nas mogao preporoditi – tko, odnosno što, bi to bilo? I zašto?
– Definitivno, „Live Aid“, koncert koji je pokazao što sve glazba može. Ako govorimo o našim prostorima, nedvojbeno Novi val. Pjesme koje nisu govorile samo o ljubavi, nego i o odrastanju, gradovima, politici, generaciji… pjesme koje su nas učile razmišljati vlastitom glavom. Nisam sigurna bi li nas to danas moglo preporoditi, ali posve sam sigurna da se to vrijeme ne smije zaboraviti. Barem neki od nas, oni koji nisu odustali, koji pamte i osjećaju. Koji se drže rečenice: „Hajmo biti jednostavno dobri jedni prema drugima“. Bez drame i kompliciranja, bez neodlučnosti. Sa stavom kako želiš živjeti život.
Rock me naučio da budem hrabra i otvorena.
Foto: Privatna arhiva
Lege
OPROŠTAJ Škoriću uramljen dres rekordera, za bijelo-plave odigrao 337 službenih utakmica
U subotu se na Opus Areni Mile i službeno oprostio od profesionalnog nogometa
Uoči subotnje utakmice NK Osijek – Lokomotiva, na travnjaku podno zapadne tribine Opus Arene, održana je nesvakidašnja svečanost na kojoj se, i službeno, od profesionalnog nogometa oprostio Mile Škorić.
Nekad dugogodišnji prvotimac i navijačima omiljeni kapetan bijelo-plavih, još iz vremena dok je osječki prvoligaš ugošćavao suparnike u Gradskom vrtu, odlučio je u 35. godini zaokružiti dugogodišnju karijeru povratkom u matičnu Slogu iz Novih Mikanovaca za koju će predstavljati veliko pojačanje u prvenstvu Druge županijske lige Vinkovci.
Kao što smo već pisali, Škorićevu je gotovo 30-godišnju karijeru naprasno prekinula ozljeda koljena, a kako je ranije obećao Mikanovčanima da će karijeru „sigurno okončati gdje je i počeo, u dresu Sloge“, napustio je HNK Rijeka u kojoj je donedavno igrao, registriran je za klub u kojem je još kao 6-godišnjak načinio prve nogometne korake.

– Da, obećao nam je to i, eto, ostvarilo se, nije skrivao zadovoljstvo, i ponos, Slogin predsjednik Sušac kojem je Mile, kao i prijatelju Mravu Mavuncu, dao značajno obećanje kakva Mile, kako sam kaže, nikad ne iznevjeri.
U subotu je rekorder po broju utakmica u bijelo-plavom dresu primio uramljeni dres s brojem 337 što dočarava broj službenih Škorićevih utakmica za osječkog prvoligaša. Uramljeni mu je dres predala predsjednica Aleksandra Vegh, a dok je otpozdravljao povicima s tribina „Mile, Mile“, nazočni su sve pratili iznenađeni novom, kovrčavom kosom bivšeg reprezentativca Hrvatske koji će uskoro debitirati za svoju Slogu.
– Trebao je igrati i danas, lagano je već i trenirao, ali smo odlučili odgoditi njegov povratak na koji smo, i zbog održanog obećanja, itekako sretni i ponosni, kazao nam je u telefonskom razgovoru Slogin predsjednik Sušac dok je na travnjaku u Novim Mikanovcima igrana Kup utakmici s NK Rusin.

Tako će taj iznimni sportaš i osoba, nakon što je sačuvao uspomenu da je na utakmici Hrvatske s Portugalom „umirio“ velikog Ronalda, a za koji tjedan čekaju ga nastupi u Jarmini, Ivankovu, St. Mikanovcima i drugim travnjacima sedmoligaškog hrvatskog natjecanja u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Uvjereni smo, kao i uvijek do sada, dajući na svakom susretu – sve od sebe…
Foto: David Jerković/PIXSELL (naslovna) i privatna arhiva
Poznati Osječani
IN MEMORIAM Otišao je Zlatko Zorić, čovjek koji se nikad nije umorio pomažući sugrađanima
Nekadašnji voditelj traumatologije KBC-a, klupski liječnik NK Osijeka i vrsni gimnastičar i skijaš
Osijek je ostao bez još jedne osobe čije ga je raznovrsno životno djelovanje i posvećenost sugrađanima odavno uvrstila među ikone grada na Dravi . Preminuo je dr. Zlatko Zorić, vrsni traumatolog i ortoped, koji je sav radni vijek (’65 – ’01) proveo u osječkoj bolnici gdje je još i danas zapamćen kao neumorni voditelj Traumatološkog odjela.
Mladolikog izgleda, naglašenog apolonskog torza, dr. Zorić je ostavio neuobičajeno dubok trag i u osječkom sportu. Prvo, u mladosti kao vrsni gimnastičar i skijaš, a onda desetljećima kao uvijek dostupni i susretljivi, a par excellence stručni, klupski liječnik NK Osijek, zauvijek će ostati svestrani zaslužnik osječke sportske obitelji koji je doslovce vraćao teško ozlijeđene sportaš(ic)e u život…
U nekadašnjem „Partizanu“, danas Sokolu, mladi dr. Zorić početkom pedesetih godina prošlog stoljeća vježbao je u sjajnoj gimnastičkoj vrsti pod nadzorom legendarnih prednjaka Rusića, Prutkog i S. Srđaka (koji su preminuli prije Zlatka) zapamćenoj kao prvake bivše države 1953. u Skopju nakon čega je bio među 12 kandidata za OI u Rimu ’60. Prema vlastitim riječima, najjači je bio na karikama i vratilu, a ljubav prema sportu kasnije je ispoljavao i kao vrstan skijaš.
U vrijeme Domovinskog rata, dr. Zorić bio je dio od dvadesetak osječkih liječnika koji su, tih burnih dana potkraj ’91., kad su agresori nemilice bombardirali grad, pružali stručnu i ljudsku pomoć ranjenim sugrađanima. Za što je, pričao nam je nakon umirovljenja, primio ’93. od Zbora liječnika Hrvatske povelju i zahvalnicu „Za zasluge u Domovinskom ratu“ . Neposredno nakon što je s neutješnom, također nedavno preminulom suprugom Milicom, Zlatko zauvijek trajno ostao tugovati zbog pogibije sina jedinca Gorana… Spominjući ga, posljednjih godina života, sa suzama u očima i na tjednim umirovljeničkim okupljanjima s vršnjacima i iskrenim prijateljima iz čuvene klape „Super-Marjan“.

Budući da više nema mnogo onih koji su svjedočili Zlatkovim kirurškim zahvatima poznatim osječkim sportašima, mjesto je i vrijeme za kratko podsjećanje na one kojima je dr. Zorić uskakao na nogometnim travnjacima i pružao prvu pomoć. U legendu je otišla ona šestosatna operacija(!) noge Ivice Grnje, kojem je igrač ljubljanske Olimpije podno zapadne tribine Gradskog vrta doslovce smrskao skočni zglob, a spasa u Zorićevim zahvatima sigurno se sjećaju i Ivica Kulešević i Stjepan Bošnjak (kad je u pomoć s tribina priskočio i dr. Dušan Vakanjac), zatim Dragan Vukoja čija je ozljeda bubrega na terenu bila tako teška da je dr. Zorić pozvao u pomoć dr. Željka Peteka jer se osječkom napadaču moglo dogoditi ono najgore! Dr. Zorić upisan je i među one koji su bukvalno spasili život neponovljivom Matiji Ljubeku, koji je, poslije stravične prometne nesreće, helikopterom prebačen u Osijek gdje je zahvat obavio dr. Ivančić…
I nakon svega, razvidno i s tugom što ga je nedavno napustila trajna životna suputnica Milica, s kojom je desetljećima duboko u srcu nosio neizmjernu tugu zbog gubitka sina jedinca, u neka sretnija prostranstva u svojoj 91. godini, otišao je dr. Zlatko Zorić. Posljednji ćemo ga put moći pozdraviti i zahvaliti mu se na ispraćaju danas (četvrtak, 13. kolovoza) na Aninom groblju u 11 sati.
Foto: Privatna arhiva
Lege
KRUNOSLAV GILIĆ – GILE Utakmice trećeligaša privlačile su gledatelje koji su u njima uživali
Igrao je nogomet još kao 16-godišnjak u pionirsko-juniorskom kadru Metalca, zatim na Olimpiji, NK Osijeku…
Možete ga svakodnevno sresti u Donjem gradu, gdje se najčešće šeta Trgom bana Josipa Jelačića, čime ispunjava samotnjačko vrijeme. Zabavlja ga i sportska kladionica, u kojoj pokušava primijeniti iskustvo stečeno na nogometnim travnjacima u Slavoniji i Baranji. Jer, Krunoslav Gilić, nadaleko poznat po nadimku Gile, godinama je igrao nogomet s nadom da će ostvariti vrhunsku karijeru, ali – sudbina nije tako htjela…
– Bio sam dragovoljac u vrijeme Domovinskog rata, kombijem smo kao pripadnici 160. brigade imali zadatak iz grada preko željezničkog mosta prevoziti oružje i hranu (i piće) napoložaj naših branitelja u Podravlje i Baranju, prisjeća se Gile, kojem nije trebalo dugo vremena da se, čim je zapucalo, priključi obrani Osijeka. – Kako smo to radili svakodnevno, skužili su nas što je jednog dana bilo kobno. Nesretnim slučajem, evo vidiš (pokazuje desnu nogu) posljedično sam postao invalid, pa uz skromnu mirovinu imam zbog toga i dodatno primanje.
I nije nesretan zbog invalidskog statusa, koliko zbog tuge što nikad nije uspio ostvariti ono zbog čega je, kao rođeni Baranjac (1954., Popovac) doselio na desnu dravsku obalu, u Osijek, gdje se nadao da će, osim školovanja, postati poznati nogometaš. Jer, nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja, postao je nastavnik tjelesnog odgoja i šest mjeseci prenosio ljubav prema sportu višnjevačkoj djeci u OŠ „Braća Guštin“ sve dok ga nije naslijedio proslavljeni bacač kugle i nastavnik Petar Barišić. Uz to, međutim, Gilić je s bezgraničnom ljubavlju igrao nogomet još kao 16-godišnjak u pionirsko-juniorskom kadru Metalca.



– Nismo imali teren, tek kasnije je sagrađena Bikara, prisjeća se. – Treninge smo imali na pomoćnom (speedway) igralištu Gradskog vrta, a prvi mi je trener bio Miroslav Petrović „Beli“, kojeg pamtim kao vrhunskog nogometnog majstora koji nas je sve (na)učio, od uklizavanja do savršene igre glavom. Potom je došao Matej Kasač, ali kako sam došao u verbalni sukob s klupskim „tehnikom“ Milanom Arambašićem, pristupio sam Olimpiji gdje sam igrao zaista dobro. Da, kao stoper, bio sam uvijek oštar, neprelazan pomagač i(li) stoper. Uostalom, zato je 1974. na Zeleno polje i došao čuveni Željko Huber i zahtijevao da „preselim“ u redove NK Osijek, ali iako sam kraće vrijeme bio na probi (stigli su zime ’75 sa mnom i Ivo Pavičić iz Metalca i Đuro Brkić iz Elektre), primio sam poziv i iz NK Borovo, ali me olimpijaši nisu pustili i ostao sam tada na Zelenom polju još pet godina. Završnicu karijere odigrao sam u Lastavici (Brestovac), NK Nemetin i tek osnovanoj Zanatliji, gdje je, ustvari, bilo najljepše iako smo na treninge odlazili “preko“, u Tvrđavicu.

Donjogradski vuk-samotnjak, iza kojeg je opisano dugogodišnje životno razdoblje ispunjeno iskrenom ljubavlju prema nogometu, ali i dva propala braka, bez ustručavanja želio je usporediti „ono nekad“ s „ovim danas“:
– Kakve smo samo utakmice igrali mi, osječki trećeligaši, skoro će kliknuti Gile. – Privlačili smo brojne gledatelje koji su itekako uživali. Usporedba? Uvjeren sam da smo mi igrali bolje, kvalitetnije i ljepše, uostalom trećeligaški je to bio rang u neusporedivo većoj nogometnoj obitelji. Nažalost, sve to nećemo više moći dokazati…
Foto: Privatna arhiva
Lege
PRIZNANJE DAROVITIM ODBOJKAŠICAMA Nika Kuna i Lucija Šoš pozvane u kadetsku reprezentaciju
U sastavu su koji će zastupati našu zemlju na MEVZA natjecanju Europskog prvenstva u rujnu u Mariboru
Nedavni brojni uspješni nastupi darovitih osječkih odbojkašica na natjecanjima državne razine nisu ostali nezapaženi. Naime, u petak je iz Hrvatskog odbojkaškog saveza, na adresu ŽOK-a Osijek, stiglo značajno priznanje dvjema perspektivnim Osječankama kao nedvojben dokaz njihova potencijala, ali i kvalitetna rada u tom klubu. S neskrivenim ponosom, vijest je priopćio Slobodan Hegyi, dopredsjednik tog osječkog kluba.
Na širem popisu U-20 reprezentacije Hrvatske našle su se i Nika Kuna i Lucija Šoš, koje je Saša Ivanišević, izbornik te državne vrste uvrstio za sastav koji će zastupati našu zemlju na MEVZA natjecanju Europskog prvenstva u Mariboru, od 23. do 27. rujna. Kuna igra primača, a Šoš je korektor, s tim što su obje bile istaknute u ekipi osječkog kluba koji je ove godine osvojila naslov kadetskih prvakinja Hrvatske. Štoviše, na završnom turniru državnog
prvenstva Lucija je proglašena najboljom (MVP) igračicom turnira

Bolji poznavatelji sportskih prilika u gradu na Dravi zacijelo su zapamtili da je Lucijin otac Dario bio vrstan, prvoligaški odbojkaš (danas priznati liječnik, specijalist plastične kirurgije glave i vrata), dok je Tomislav Kuna kao mladić igrao nogomet u više klubova (i NK Osijek!) pa sportske aktivnosti tih dviju obitelji dokazuju da, doista, „jabuka ne pada daleko od stabla“!
Foto: Arhiva ŽOK Osijek
-
SPEEDWAY2 dana od objaveKICKBOXING Đevlan u Budimpešti osvojio prvo mjesto, ali još ga ne zovu u reprezentaciju
-
Analit2 dana od objaveOPORBA Smatraju da su nove cijene parkinga previsoke i zadržali bi besplatni sat uz Tržnicu
-
Mobilia2 dana od objaveULICA REPUBLIKE Novi nogostup i parkinzi bit će u funkciji do početka naplate parkiranja
-
Analit2 dana od objaveKRIJESNICA Nova pedagoška godina u potpuno novom vrtiću za 136 mališana s Juga 2
-
Šećerana2 dana od objavenanoSTEM Tijekom rujna otkrijte ekosustav u staklenci, nanoImitaciju i nano svijet
-
SPEEDWAY2 dana od objaveBIKARA Uključeni novi reflektori na igralištu NK Metalca, sad igraju i u večernjim satima
-
SPEEDWAY2 dana od objaveMEDITERANSKE IGRE Solidan nastup naše Mie Wild, u jakoj konkurenciji završila na 6. mjestu
-
Kovinar21 sat od objaveSRAMOTA! Ovo je uzelo maha, sada kidaju antistres podlogu na ionako uništenom Ivaninom trgu
-
Kožara20 sati od objaveOPET GORJELO Vatrogasci sinoć gasili plastiku u krugu tvornice Drava, požar je brzo ugašen
-
Svilana18 sati od objaveDJEČJE KAZALIŠTE Dramski i baletni studio i baletna igraonica čekaju nove polaznike
-
Šećerana17 sati od objaveJESEN STIŽE Za mjesec dana širit će se miris kestenja, prodaja na 10 lokacija u gradu
-
Kožara15 sati od objaveNASAMAREN Čekala pred vratima, rekla da je dobio besplatan pregled i ukrala mu 3.900 eura
