Premijerna izvedba obnovljene predstave „Anica i Danica“ autorice Márie Ďuríčkove u dramatizaciji i režiji Petronele Dušove u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića bit će izvedena u nedjelju (15. veljače) u 10,30 sati.

Svečanu obnovu potpisuje glumica i lutkarica Aleksandra Colnarić, za scenu, lutke i kostime zaslužan je Miroslav Duša, a u ovoj obnovljenoj monodrami igra Kristina Kovačević.

Zanimljivo je kako je ova mala forma postala velika predstava za važne obljetnice. Naime, premijera „Anice i Danice“ bila je davne 1999.,  a upravo je ovom monodramom Aleksandra Colnarić obilježila 10 godina rada u Kazalištu, te potom i 30. obljetnicu umjetničkog rada i 20 godina izvođenja iste predstave svečanom obnovom na Noći kazališta 2019. Povijest se sada ponavlja, jer će glumica Kristina Kovačević svečanom obnovom monodrame „Anica i Danica“ obilježit će i svojih prvih 10 godina na kazališnim daskama!

„Anica i danica“ priča je o dvije djevojčice, sestre blizanke, njihovoj mami i jednom običnom danu, zgodama dviju razigranih sestara koje su potpuno jednake, ali sasvim različite naravi, što stvara mnoge komične situacije. Predstava nas vraća u djetinjstvo i igru u predivnoj kući lutaka dok Anica i Danica u suradnji i razgovoru s mališanima u publici grade kazališni doživljaj.

Ulaznice za svečanu obnovu mogu se kupiti na blagajni kazališta od 8 do 15 sati i sat uoči nedjeljne izvedbe ili rezervirati na blagajna@djecje-kazaliste.hr

Foto: Dječje kazalište

Nepune dvije godine nakon praizvedbe baleta u dva čina, koji je varaždinski skladatelj i osječki profesor Davor Bobić na tekst istoimene priče H. S. Andersena napisao baš za HNK u Osijeku, cijeli je tjedan ponovno u znaku Snježne kraljice.

Večeras i sutra, s početkom u 19 sati, članovi baleta HNK Split, te članovi Baletnoga studija HNK-a u Osijeku i Odsjeka za klasični balet Glazbene škole Josip Hatze, Split – razveselit će osječku publiku. Zanimanje gledatelja svih uzrasta za ovaj balet – koji je režirao i koreografirao Svebor Sečak – uvijek je iznimno.

Zahvaljujući K-HNK programu Ministarstva kulture i medija RH-a – balet će po prvi puta vidjeti i zagrebačka publika i to na pozornici HNK2 i to u petak i subotu, 14. i 15. veljače, s počekom u 19,30, odnosno u 18 sati.

Svim izvedbama, orkestrom HNK-a u Osijeku i solistima ravna maestro Vladimir Piskunov.

Foto: HNK Osijek

Na Dan zaljubljenih, 14. veljače u 19 sati, pozornica osječkog Hrvatskog narodnog kazališta pretvara se u raskošnu glazbenu rijeku stoljeća hrvatske baštine. Stiže vrhunski Orkestar Ansambla LADO sa samostalnim koncertom Rijeke zvuka – jedinstvenim glazbenim spektaklom koji slavi bogatstvo i raznolikost hrvatske tradicijske glazbe.

Ansambl LADO, nacionalni profesionalni folklorni ansambl i čuvar hrvatske kulturne baštine, u ovom programu predstavlja ono po čemu je prepoznat i cijenjen diljem svijeta – autentičan zvuk tradicije pretočen u vrhunsku umjetnost. Orkestar, sastavljen od vrhunskih multiinstrumentalista, tijekom koncerta na pozornicu donosi impresivnu paletu tradicijskih glazbala – od gudačkih i tamburaških sastava do puhačkih i drugih izvornih instrumenata – stvarajući bogat i dinamičan scenski doživljaj.

Publika će imati priliku glazbom putovati kroz hrvatske regije, upoznati specifične stilove i zvukove koji su nastajali pod različitim kulturnim i povijesnim utjecajima, ali su ostali trajno utkani u hrvatski nacionalni identitet. Program je dramaturški oblikovan kao jedinstven glazbeni tok – simbol zvuka koji povezuje tradiciju, prostor i vrijeme – te donosi tek dio bogate i vrijedne tradicijske glazbene riznice Ansambla LADO.

Ovaj koncert nije samo umjetnički događaj, on je susret s nasljeđem, emocijom i identitetom, savršena prilika da Valentinovo provedete uz snažnu i nadahnjujuću glazbenu priču koja slavi ljubav prema tradiciji, kulturi i zajedništvu.

Ulaznice možete kupiti na blagajni HNK-a ili online.

Foto: HNK u Osijeku

Kazališna redateljica Saša Broz godinama uspješno djeluje na hrvatskoj kazališnoj sceni, surađujući s brojnim nacionalnim kazalištima i vodeći pojedine kazališne kuće, a prepoznatljiva je po režijama koje snažno naglašavaju glumačku igru i suvremeno čitanje dramskih tekstova. Nakon baletnog obrazovanja u Zagrebu i Moskvi, umjetnički put usmjerila je prema režiji, ostvarivši brojne zapažene dramske i glazbeno-scenske projekte.

U HNK-u u Osijeku režira prvi puta i to dramu Dok zvijezde ne padnu britanske autorice Beth Steel, tekst koji se posljednjih godina sve češće pojavljuje na europskim pozornicama. Uoči večerašnje premijere, razgovarali smo o radu na predstavi, suradnji s osječkim ansamblom i kazalištu kao prostoru susreta publike i suvremenih tema.

*Zašto je Vama osobno intrigantan – ili kakoje Vas dirnuo – tekst i zašto mislite da je dobar repertoarni potezpostaviti ga?Ljudski odnosi i identitet(i) izloženi socijalnim pritiscima- vrlo su aktualna tema, akroz vjenčanje Britanke i Poljaka reflektiraju se i univerzalne teme migracija, društvene dinamike i vjekovnog čovjekovog straha od “drugog i drukčijeg”.

– Tekst vrlo spretno prožima univerzalne teme kao što su međuljudski odnosi  i dinamika unutar obitelji s naglaskom na sestrinskim odnosima. Tu je i vječna tema nemoguće ljubavi, prijevare i usamljenosti u starosti. Sve to ima snažan okvir aktualnih društvenih problema kao što su integracija, neprihvaćanje različitih kultura, uvjerenja i nemogućnost asimilacije u društvo. Sve to pod teretom rastuće nezaposlenosti i kapitalizma koji nas melje bez zadrške. Ovo nije važan tekst samo za HNK u Osijeku, ali je na sreću Osijek prvi teatar u regiji koji je prepoznao izniman značaj ove nagrađivane drame. Zato želim zahvaliti i ravnatelju Drame Dušku Modriniću i intendantu Vladimiru Hamu što su mi dali bezrezervnu podršku i prihvatili prijedlog da se ovaj tekst postavi.

*Drama počinje gotovo komično, ali se postupno preobražava u intenzivnu refleksiju o međuljudskim odnosima i društvenim tenzijama. Koliko je to estetski i dramaturški bilo izazovno ostvariti?

– Žongliranje sa žanrovima oduvijek mi je režijski vrlo privlačno, makar to može biti i vrlo sklizak teren ako ne postoji jasan koncept koji će nametnuti ritam,a koji će oprezno izbalansirati različite žanrove. U ovoj su drami oni jasno naznačeni kroz činove pa s dramaturške strane nije bilo izazovno, no trebalo je, kao prvo, pronaći kôd cijele predstave da bi to skakanje iz žanra u žanr teklo što prirodnije. Na to se nadovezuje intenzivan rad s glumcima, jer je taj dio najdelikatniji kada je riječ o naglim skokovima iz komedije u dramu pa i u tragediju.

* Koliko Vam je važno da predstava rezonira s današnjim društvenim kretanjima, globalnim pitanjima? I ne samo ova predstava, nego generalno kazališni projekti u kojima sudjelujete i koje gradite.

– Najvažnije mi je da tekst rezonira sa mnom. Traženje idealnog teksta za mene je vrlo dugačak i delikatan proces i uvijek mu se s posebnom pozornošću posvećujem. Važna mi je priča i kako je dramaturški montirana, kao i to pronalazim li u tekstu prostor da mogu kao redateljica „raširiti krila“. Potpuno mi je nevažno koja je tema, osim što dnevno-političke refleksije i općenito teme koje su politizirane – izbjegavam.

*Kako kao redateljica balansirate između emocionalne istine likova i strukturalne preciznosti teksta?

– Emotivne palete karaktera u ovom tekstu proizlaze i usko su povezane sa samom pričom. Ono što će biti zanimljivo publici je da će oni znati neke vrlo teške i bolne istine s kojima će se likovi suočiti tek na samom kraju predstave.

* Predstavu možemo doživjeti i kao zrcalo(naših) pogleda i predrasuda, prostor osobnog propitivanja. Polarizacija društva sve je izraženija, kao i potraga za ‘identitetom’ ili ‘pozicijom’ pa i mjestom pod Suncem. Je li ovo tekst i o našim tjeskobama io mogućnostima suživota- s drugima, drukčijima i samima sobom?

– Prije bih rekla o nemogućnostima suživota, jer je to, nažalost, stvarnost koju živimo. Kao društvo smo površni i da, tjeskoba je osjećaj koji prati našu društvenu nemoć. Okretanje glave i nedjelovanje umjesto snažnoga poriva da napravimo sve i kao pojedinci i kao zajednica da bi se anomalije društva minimizirale. Ovaj tekst u svom fokusu prvenstveno ima emocije. S obzirom na to da se priča odvija na dan vjenčanja jedne od triju sestara te emocije dovode likove do granice pucanja. Kako je Tolstoj rekao: „Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“

* Ovo Vam je prva suradnja s dramskim ansamblom HNK-a u Osijeku. Po čemu se – ako se – razlikuje od Vaših prethodnih iskustava?

– Svaki svoj angažman radim maksimalno profesionalno i dolazim vrlo spremna. Radim intenzivno da bih predstavu, kada odem nakon premijere, ostavila na čvrstim temeljima da poslije može lijepo rasti. Proces u Osijeku je bio zaista ugodan i lijep. Ponosna sam na svoj glumački ansambl i autorski tim.

* S obzirom na Vaš dug, zreo i ovjeren rad u kazalištu te iskustvo u različitim vrstama režija, kako biste opisali svoju režijsku filozofiju?

– Red, rad, disciplina i puno, puno mašte.

* U svijetu u kojem kazalište sve više mora komunicirati s digitalnim i medijski neumoljivim okruženjem, gdje i kakvom vidite ulogu klasične drame i kazališnog susreta s publikom uživo?

– Kazalište je mjesto živog susreta i kao takvo nikad neće biti ugroženo. Smatram da je divno to ispreplitanje drugih medija u kazalištu. I sama sam mu sklona. Novi mediji daju još jednu vizualnu dimenziju i ako se pažljivo koriste, šire horizonte autorima, a rekla bih da ih i publika voli i očekuje.

* Jeste li tijekom rada razmišljali baš o osječkoj publici?

– Možda samo zgodna činjenica da je Slavonija poznata po svojim vjenčanjima pa vjerujem da će publika rado prihvatiti i naše scensko vjenčanje.

Foto: HNK Osijek

Muzej likovnih umjetnosti, nakon gotov dvije godine, otkako je zatvoren zbog energetske obnove, svoja vrata otvara večeras (četvrtak, 5. veljače) u 19 sati izložbom poznatih osječkih fotografa, oca i sina, Marina i Domagoja Topića.

„Osijek kao susret – lica grada“ izložba je  kojom Topići bilježe kroz svoj fotoobjektiv lica grada, fragmente svakodnevnice kroz susrete, istražujući identitet grada Osijeka tematiziranjem urbanog prostora koji je oblikovan ljudima, vremenom i prostorom.

Ulicama Osijeka svakodnevno se susreću mlada i stara, poznata i nepoznata lica – lica koja su dio grada, koja su dio nas samih. A ako je na ulicama malo ljudi, kada arterije grada nisu dovoljno prokrvljene, kažemo: „Grad je mrtav.“. Doista, grad je poput živog organizma; kako dišu njegovi stanovnici, tako i grad diše, mijenja se, svakodnevno se budi s novim pričama, živi… Takve priče individualnih lica prepričavaju Marin i Domagoj Topić, dvojica neumornih pripovjedača osječkih priča – stoji u informaciji o izložbu na stranici Muzeja likovnih umjetnosti.

Izložbu, nakon večerašnjeg otvorenja, možete pogledati do 31. ožujka u redovnom radnom vremenu Muzeja likovnih umjetnosti.

Foto: Komarilos