Grad Osijek naručio je izradu projektne dokumentacije za rekonstrukciju postojeće zgrade u Ulici Kamila Firingera 3 kako bi ona bila pretvorena u zgradu Gradske knjižnice Grada Osijeka. Riječ je o zgradi nekadašnje Konjičke vojarne u Tvrđi koja je  pojedinačno zaštićeno nepokretno kulturno dobro (vojna i obrambena građevina).

Poznato je kako bi se Gradska knjižnica trebala „odvojiti“ od Sveučilišne, o čemu se već godinama priča i piše. No, iako je „kostur“ Sveučilišne knjižnice izgrađen u Kampusu, tako nedovršen stoji od 2017. i ne zna se hoće li i kada biti završen. Kao odgovor na nemogućnost postizanja dogovora sa Sveučilištem J. J. Strossmaeyera prošle je godine najavljeno kako će se novi objekt Gradske knjižnice graditi u Strossmayerovoj ulici, pa je u tom kontekstu naručeni projekt rekonstrukcije Konjičke vojarne zapravo iznenađenje, odnosno promjena plana.

TRULA KNJIŽNICA Isplativije je sanirati betonsku konstrukciju nego pustiti da propadne

Od 2017. propadaju novci i trune betonska konstrukcija buduće sveučilišne knjižnice

Ovo je središte grada, javno parkiralište puno blata i napuštenih prikolica – tu će se graditi zgrada nove knjižnice

RIJETKO JE OTVORENA Bivša konjička vojarna u Firingerovoj puna je golubljeg dreka

Poznato je kako sadašnja zgrada Gradske i Sveučilišne knjižnice Osijek (GISKO) nema dovoljno prostora i rasporedom ne zadovoljava uvjete za daljnji razvoj knjižnice. Riječ je o kući Gillming-Hengl u Europskoj aveniji, koju je obitelj nekadašnjeg osječkog gradonačelnika Vjekoslava Hengla 1945. darovala gradu sa svojom ogromnom bibiliotekom od oko 6.000 knjiga, u kojoj gradska knjižnica posluje od 1957.

Sad zapravo imamo situaciju da betonski kostur jedne buduće knjižnice godinama trune, postojeća gradska knjižnica nema prostora za širenje, a nova knjižnica ide u prostor nekadašnje vojarne koja je također godinama u dosta raspadajućem stanju.

No, vratimo se na početak priče. U dokumentima javne nabave procijenjena vrijednost izrade projektne dokumentacije za rekonstrukciju Konjičke vojarne je 120.000 eura, a rok za dostavu rješenja je 2. prosinca. Izrade projektne dokumentacije za rekonstrukciju u zgradu gradske knjižnice obuhvaća sve etaže. Tako bi se u prizemlju trebao naći ulazni predprostor, recepcija, arhiva, sanitarni čvorovi, čajna kuhinja, spremište, manje dvorane i hall, čitaonice, dizalo. Na prvom bi katu bio prostor knjižnice, čitaonice, manje dvorane, sanitarni čvor i uredski prostori, a u potkrovlju prostorija arhiva i strojarnica.

Ponuditelji bi trebali izraditi više varijantnih idejnih rješenja (najmanje dva) u kojem će biti vidljiv smještaj potrebnih sadržaja s predvidivom procjenom troškova gradnje. Idejno rješenje mora biti usklađeno sa prostorno-planskom dokumentacijom Grada Osijeka i konzervatorskim uvjetima. Također, potrebno je dati i procjenu vrijednosti radova.

Foto: Komarilos

U Parku kralja Držislava poznata Školjka izgrađena je u svrhu održavanja koncerta i već godinama suvereno dominira parkom. Povremeno doista i dolazi do izražaja kao pozornica glazbenih događanja, ali većim dijelom godine uglavnom živi na staroj slavi.

Ipak, riječ je o jednom od neprijepornih gradskih simbola i gosti grada koji ondje slučajno prolaze uglavnom zastajkuju kako bi ju fotografirali. U zadnje vrijeme, zahvaljujući aktivnostima udruga te Sajmu antikviteta koji se na prostoru oko nje održava svake prve subote u mjesecu, ipak je nešto češće u centru pažnje.

Zahvaljujući udruzi PLANTaža i njihovom projektu „Urbane vibracije“, školjka je u rujnu oslikana. I to ne bilo kako, nego s motivima tradicionalnog slavonskog veza – šlinge, najraširenijeg ručnog rada na području Slavonije.

Foto: Komarilos

Zoran Batnožić s Vijenca Ivana Meštrovića redovito se u javnosti pojavljuje u majicama na kojima ponosno ističe akronim VBK! Za one koji ne znaju, današnje naselje Vijenac Ivana Meštrovića (VIM) prije Domovinskoga rata nosilo je naziv Vijenac Borisa Kidriča (VBK) prema partizanskom narodnom heroju i “junaku socijalističkog rada”. No, kvart se u socijalističkom razdoblju snažno homogenizirao pod akronimom VBK tako da je on i onda kao i sada imao neki svoj paralelni život, neovisan o značaju narodnog heroja po kojemu je dobio ime.

Inače, ime Borisa Kidriča istovremeno su nosile mnoge ulice i trgovi u bivšoj Jugoslaviji. Po njemu je nazvana i tada savezna nagrada za osobite zasluge u širenju tehničke kulture, zatim Institut za nuklearna istraživanja u Vinči, pa čak i jedna od glavnih beogradskih ulica. Do danas Boris Kidrič ima spomenike u Ljubljani i Mariboru, a u Sloveniji postoji i Općina Kidričevo.

No, neovisno o svemu tome, u Osijeku je opstao akronim VBK. Jednako kao što su u predaji među građanima do danas ostali stari nazivi naselja npr. Moša (Moše Pijade) i Feđika (Feđa Milić).

Ta naselja i dalje postoje, ali se drukčije zovu. Neko vrijeme je čak bilo i proskribirano koristiti njihova stara imena u svakodnevnom govoru jer je to kao iz razdoblja “tamnice naroda i mrskog socijalizma”. Zato Batnožić, dugogodišnji borac za životne standarde u svom naselju, jednostavno i bez ideoloških opterećenja objašnjava zašto je ponosan na kvart u kojemu stanuje praktički oduvijek i što ljudima poput njega zapravo znači VBK.

* Što vama danas znači VBK? Je li riječ o Vijencu Borisa Kidriča ili je u pitanju nešto potpuno drugo? Dakle, što je VBK?

– Prvenstveno, VBK je – VBK. Povezivanje s nečim od prije je logično, jer znamo koje je ime naselje nosilo još ’60-ih godina prošloga stoljeća, a od Domovinskog rata je promijenjeno u Vijenac Ivana Meštrovića. No, svi starosjedioci ovdje i dalje govore da su s VBK! I to je osnovno i ključno. Ja sam tu od ’60-ih godina, tu sam išao u školu, kao i moja djeca i moja unučad. Za sve nas to je uvijek bio i ostao VBK.

* S obzirom da imate majicu sa stiliziranim VBK, znači li to da imate neku organiziranu inicijativu oko toga ili je to samo pitanje nostalgije?

– Bio sam predsjednik Vijeća Gradske četvrti Tvrđa osam godina i meni je to bila čast. Puno toga smo tada napravili na VBK, cijela ekipa s VBK je bila tu uključena. Napravili smo naše fišijade, druženja i ljudi su to s veseljem prihvatili. Skupi se cijelo naselje, bude prava fešta. Imamo situacija da se ljudi koji žive u istoj zgradi upoznaju tek na tako nekom događaju. U Dolinama smo napravili roštilj, da ljudi izađu van iz zgrada i druže se, da to naselje, koje je jedno od najboljih u gradu živi punim plućima. U centru je, ima sve od vrtića, škole, dječjeg igrališta, oduvijek ima taj nekakav urbani standard. Zapravo, htjeli smo da i dalje živi ta neka tradicija koju smo održavali mi koji na VBK živimo oduvijek, a to su ta zajednička druženja. Na njih još uvijek dolaze ljudi koji više i ne žive u naselju. Taj duh VBK želimo ostaviti u nasljeđe mlađim generacijama. To je VBK. Dobro smo organizirani i nostalgični, naravno.

* Po čemu je naselje bilo superiorno kad je izgrađeno, odnosno zašto je i kao mjesto stanovanja toliko značajno da čuvate sve njegove kompleksne vrijednosti, pa na kraju i to izvorno ime skraćeno u VBK?

– Ako pitate mlade dečke iz naselja gdje žive, reći će vam da su s VBK. To je izvrsno i to je ono što želimo sačuvati. Ovo je naselje, kada je izgrađeno, bilo najpoželjnije za život. Stanove su uglavnom dobivali majori JNA. To je praktički bilo prvo naselje u gradu, kada sam ja doselio bašča nam je bila na Sjenjaku. Pojedine zgrade su i prije ’60-ih godina napravljene, ali od ’60 do ’75. godine nicale su zgrade jedna za drugom. To vrijeme je zapravo za pamćenje.

* Što mislite, ima li šanse da akronim VIM ikada nadmaši značaj VBK?

– Nikada! VBK je jedan, da ga tako nazovem pokret. Mi našu djecu i unučad odgajamo tako da znaju što je VBK. Ima tu nekih koji bi tražili dlaku u jajetu, ali to nema nikakve veze s prošlošću. VBK je pokret i ništa drugo. Želimo se družiti i širiti dobru priču.

* Kad se spominje VBK, Moša, Feđika… onda su to ljudi devedesetih i početkom dvijetisućitih godina uglavnom izgovarali tiho i s nekom vrstom nelagode, gotovo da su se stidjeli zbog toga. Vi, naprotiv, to izgovarate glasno i jasno – zašto se toga ne treba stidjeti?

– Prošlosti se ne treba stidjeti. Ova naša priča nije ni politička ni komunistička. Mi smo naprosto ovdje odrasli i ovdje živimo, isto kao i ljudi na Moši ili u bilo kojem drugom naselju u gradu. I to smo naprosto mi. Mi smo VBK.

Foto: Građani Komarilosi

Zadnjega dana kolovoza ponovo je zasvijetlio osječki Pješački most. Inicijalni rasvjetni postav je ambijentalna bijelo-plava svjetlost, a novi sustav omogućuje pomjenu boja svjetlosti te na taj način obilježavanje ili povremeno komentiranje značajnih događaja. To je opcija koju je nudila i prethodna rasvjeta i građani su zavoljeli mogućnost da most povremeno simbolično zasvjetli nekom vrstom kolektivnog stava spram važnih događaja i obljetnica.

– Nakon temeljite obnove mosta uočeno je da je dekorativna rasvjeta dotrajala i da ju treba zamijeniti, pa je u potpunosti zamijenjena. Nova rasvjeta stajala je 168.000 eura, uključujući rasvjetna tijela i njihovu instalaciju – rekao je gradonačelnik Ivan Radić nakon što je uključio svjetlo na mostu.

Dodao je i kako je izmjena betonske i čelične konstrukcije mosta stajala 1,5 milijuna eura te da je most danas statički i dinamički u boljem stanju nego kad je bio nov jer su prilikom njegove obnove korišteni i ugrađivani najsuvremeniji materijali koji se danas koriste u mostogradnji.

Već prve večeri zabilježeno je kako su mnogobrojni građani došli na Promenadu samo da bi sjedili na klupama i do dugo u noć gledali u bijelo-plavu svjetlost, fascinirani moćnim simbolom grada.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Od početka izgradnje nadaleko poznatog kupališnog kompleksa Copacabana stvari nisu išle ni malo glatko. Sve je počelo 1966. uređenjem do tada divljeg kupališta na lijevoj dravskoj obali. Bilo je zamišljeno oko 20.000 kvadrata pješčane površine s uređenom dravskom plažom, restoranom, kabinama za presvlačenje te igralištima za nogomet i odbojku. Za projekt su trebali ogromne količine pijeska pa su ga krenuli vaditi iz Drave baš na poziciji kupališta, što je onda vrlo brzo dovelo do problema jer su do tada pitomi plićak pretvorili u duboku rupu na istoj poziciji. Nova konfiguracija dna rijeke prouzročila je česte i velike virove na površini, pa se tamo nažalost dogodilo i nekoliko utapanja kupača.

Stoga su, nakon nekog vremena, odustali od ideje velike pješčane površine, pa je početkom 1971. započela faza u kojoj su buduće kupalište najprije nasipali zemljom da bi na toj površini izgradili tri nova bazena. Potom su krenuli uređivati 400 metara dravske plaže i paralelno su popunili rupe koje su prethodno u rijeci iskopali dok su vadili pijesak. Zatim je 1972. lijevu obalu Drave pogodila velika poplava i gotovo je u potpunosti uništeno gradilište kupališta.

Radovi na bazenima su se odužili, a pristup kupalištu bio je prilično otežan. Nije bilo novca za nastavak radova, pa su pristupili konceptu općepoznatog samodoprinosa svih građana. Taj je sustav usavršen tijekom socijalističkog razdoblja, kad je svaki građanin iz svoje plaće odvajajo novac kojim je financirana izgradnja objekata za opće potrebe. Uglavnom je to bilo za infrastrukturne radova, a ovom prilikom i za kupalište.

Dakle, važno je ovdje upamtiti kako su naši roditelji, bake i djedovi, odnosno njihovi roditelji svojim novcem (izdvojenim iz njihovih plaća) izgradili Kopiku. I kupalište kakvo uglavnom i danas poznajemo konačno je dovršeno 1976.

Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća na Kopiki je vikendima znalo boraviti i više od 20.000 ljudi. Kada bi netko s desne obale rijeke pogledao na drugu stranu izgledalo je to kao mravinjak. Uskovitlani pjesak dizao se u visine. Slike su to koje su se često nalazile na razglednicama Osijeka tog vremena. Osijek je tada bio nadleko poznat po svom kupalištu. I tako je bilo do Domovinskoga rata.

Devedesetih godina prošloga stoljeća za Kopiku uglavnom sve kreće nizbrdo. Tada je prvi puta nekome palo na pamet da kupalište uz Dravu ogradi od bazenskog dijela. I to nekim ružnim građevinskim ogradama koje stoje i dan danas. Onda su krenuli, s više ili manje uspjeha, i u naplatu ulaznica. Godinama nisu uspijevali popuniti Kopiku kao nekada, ali cijena ulaznice je pomalo rasla. Doduše, naplaćivalo se i prije ali su to bili simbolični novci, a sad smo došli do toga da je cijena za odrasle kupače prošle godine iznosila 3,5 eura (radnim danom je bilo malo povoljnije). Slobodno odlučite je li to puno?!

Vraćamo se opet korak unatrag. Od 2020. bazeni više nisu ni radili. Prazni. Bez vode, kupača, cike i vriske djece. Pustoš na kupalištu.

U zadnju obnovu kreće se 2022. kad je kupalište već bilo zapravo i zatvoreno. Tada je najavljena neka vrsta kupališnog resorta. Obnova se trebala odvijati u nekoliko faza. I sad nakon dvije godine imamo novi olimpijski bazen (svaka čast) i bazen u kojemu je šank. I novi wc. Te nekakvu popločanu ledinu oko olimpijskog bazena bez daška hlada. Ok, tu su nove pumpe, filtracija vode…

To je kao neka 1. faza projekta. Znači da ima još nekih faza. Sad smo opet u fazi idejnih projekata. Prije dvije godine najavljena cjelokupna obnova kupališta sad je zaustavljena u prvoj fazi i sad se opet razmatraju idejni projekti. Znači, sad ćemo opet malo obojati postojeće i čekati da vidimo što će biti dalje. Pa onda opet ide izrada troškovnika, odabir izvođača, žalbe, odbacivanje žalbi… Kupalište je i dalje na papiru. Postojeći restoran možda i nije trebalo zatvoriti… Zapravo, jedino što definitivno treba napraviti je – srušiti tu bezveznu žičanu ogradu koja već godina dijeli dravsko kupalište od bazenskog dijela. Tek tada možda opet krene na bolje s projektom glavnog gradskog ljetnog okupljališta.

Foto: Komarilos