Poznati osječki turistički djelatnik, dugogodišnji direktor Turističke zajednice Osječko-baranjske županije i bivši vrlo glasni gradski vijećnik, Antonio Sobol od početka ove godine jedini u Hrvatskoj kao direktor uspješno vodi čak dvije turističke zajednice – u Belišću i u Bizovcu.

* Kako se uopće otvorila mogućnost da paralelno vodite dvije Turističke zajednice?

– Od studenog 2024. radim na mjestu direktora u Turističkoj zajednici Grada Belišća. A kako je Turistička zajednica općine Bizovac bila šest mjeseci bez direktora, oni su raspisali natječaj na koji sam se javio. Dakle, sve se odvijalo vrlo jednostavno. Dobio sam taj posao. Odnosno, moj osnovni posao je u Turističkoj zajednici Belišća, a s Turističkom zajednicom općine Bizovac, također, imam ugovor o radu sa smanjenom satnicom. Oba puta upisan sam u Upisnik turističkih zajednica, Ministarstva turizma i sporta što znači da me ministarstvo potvrdilo i da je angažman, naravno, legitiman. Ukratko, uz Belišće, od početka 2026. sam i direktor Turističke zajednice Općine Bizovac, gdje sam radio prije Turističke zajednice Osječko-baranjske županije kao organizator marketinga u Bizovačkim toplicama, u vrijeme kad je hotel Termia bio pun događanja, ugošćavao najveće sportske ekipe, organizirao sajmove, svadbe, te primao svakodnevno tisuće djece iz cijele Hrvatske na jednodnevne ekskurzije koje su u pravilu uključivale ručkove i kupanja, a nerijetko su djeca ostajala i na noćenju. Nadam se da i u Općini Bizovac mogu sudjelovati u pokretanju pozitivnih turističkih trendova.

* Pretpostavka je da su na odluku poslodavaca u Bizovcu utjecali i rezultati rada u Belišću?

– Mogu se pohvaliti da smo u Belišću tijekom 2025. ostvarili povećanje broja noćenja od gotovo 60% što je najveći porast broja noćenja u cijeloj Osječko-baranjskoj županiji. Govorimo o malim brojkama i ostvarenje je to od 4.602 noćenja, ali trend je sjajan. Uz to redizajnirali smo većinu manifestacija na području grada i vezali ih uz priču Četiri godišnja doba u Belišću čime pokazujemo da belišćanske manifestacije žive kroz cijelu godinu. Pokrenuli smo i izradu Plana upravljanja destinacijom, što nam je zakonska obveza i izrada je u završnoj fazi.

* Vi zapravo poznajete taj prostor jer ste dugo direktorski vodili TZ Osječko-baranjske županije?

– Upravo tako. Nekad sam radio manifestacije za 7.000 ljudi, potpisivao milijunske ugovore s Ryanairom, Germanwingsom i drugima i surađivao u timovima koji su pokretali brojne međunarodne avio linije, sudjelovao u izgradnji pristaništa u Batini i Aljmašu, te pregovarao s brojnim agencijama oko dovođenja kruzera u cijelu Osječko-baranjsku županiju, a danas me vesele puni trgovi u Belišću za vrijeme manifestacija koje organiziramo i jednakim entuzijazmom uživam u ovom poslu iako su brojke nemjerljivo manje. Ali svaki posao smatram jednakovrijednim i uživam u njemu, posebno u organizaciji događanja koja brendiraju određenu destinaciju, a u Slavoniji i Baranji smo po tome poznati.

* Na koji način ste organizirali svakodnevni posao na dvije strane?

– Radni dan nekada traje više od 8 sati i to je to, a Belišće i Bizovac su vrlo blizu i s obzirom da sam iz Osijeka iz kojeg svaki dan putujem, te relacije mi stvarno ne predstavljaju problem.

* Kako su poslodavci zadovoljni direktorom koji radi na dva mjesta?

– To biste trebali pitati njih, ali, prije svega, volim svoj posao i trudim se dati 120% svog znanja i entuzijazma na oba mjesta. Mogu reći, primjerice, da od 29. studenog nisam imao niti jedan slobodan vikend jer su se na Advent nadovezale druge manifestacije u siječnju koje se u pravilu događaju vikendom.

* Koje će se ključne promjene u našoj turističkoj ponudi dogoditi ili se trebaju dogoditi u narednom razdoblju?

– Smatram da je najvažnije zadržati autentičnost, prije svega ljudi, događanja i ponude koju pružamo jer mjesta-gradovi-regije postaju prazni bez ljudi i sadržaja. Što se tiče manifestacija, tu treba biti inovativan i ne treba ići daleko nego pogledati što je Zagreb napravio s Adventom, Varaždin sa Špancirfestom ili Rab s Fjerom. Mislim da treba zadržati postojeće manifestacije, ali i graditi velike tematske priče kroz manifestacije. Zamislite što bi Osijek mogao napraviti u svojih 17 parkova i koje bi to kulise mogle biti za manifestaciju, koliko Belišće može podići priču kroz promociju svoje industrijske baštine ili gdje su granice ljekovitosti bizovačke termalne vode. Pogledajte što je danas najveća turistička atrakcija u Zadru – Morske orgulje i Pozdrav Suncu. Možemo li nešto slično i mi ponuditi svojim turistima? Mislim da se ne možemo nametati tržištu uobičajenim alatima, iako ih treba koristiti, nego se treba nametati autentičnošću i gostoprimstvom koje je za nas normalno, a upravo to fascinira sve posjetitelje.

* Kako će izgledati naša lokalna i regionalna turistička ponuda za 5 godina? Možemo li već sad imati jasnu sliku?

– U fokusu nam moraju biti zeleni projekti putem kojih bi u punoj funkciji bili Kopački rit, osječki parkovi, Dunav, Drava i termalni izvori, potom materijalna i nematerijalna kulturna baština i kao najvažnije ljudi koji će kroz svoje gostoprimstvo prezentirati i promovirati sve ono po čemu su Slavonija i Baranja posebne i jedinstvene. Nadam se da će sve naše prirodne i ljudske vrijednosti još ozbiljnije prepoznati i investitori. Jer samo jedna velika investicija u Čepinu podigla je turističke brojke za barem 20%. Nadam se da će takvih investicija u budućnosti biti još jer u turizmu nema konkurencije nego turisti dolaze upravo u područja gdje je turističkih objekata i ponude više i gdje su različiti jer tada svatko pronalazi svoj interes i svoj način za uživanje i odmor.

Foto: Privatna arhiva

Zakoraknuli smo u novu kalendarsku godinu, koja sportskom Osijeku nudi drugi stogodišnji jubilej, poslije onoga koji je 2023. vrlo svečano obilježila donjogradska Olimpija. Naime, prije točno stotinu godina, sredinom siječnja 1926. osnovan je Športski klub Grafičar čija je okosnica bio nogometni klub, jedini koji je izdržao nalete raznih izazova u proživljenom stoljeću.

Grafički djelatnici razdoblja između dva velika svjetska rata 20. stoljeća pokazivali su najviše zanimanja za nogomet, ali su se postupno, neki i tek povremeno, u djelovanje sportskog društva s pet temeljnih grafičkih boja (crvena, žuta, plava, bijela, crna) priključivali odbojkaši, šahisti, stolnotenisači i ribolovci, da bi najduže opsta(ja)li rukometaši(ce) i kuglači bilježivši i zapažene natjecateljske dosege.

Danas će, pak, spominjanje diletantske sekcije u razdoblju do Drugog svjetskog rata izazvati podsmijeh sve dok ne objasnimo da je bila riječ o zatomljavanju kulturno-prosvjetnih potreba osječkih grafičara.

No, kako će o stogodišnjici drugog po opstojnosti u osječkoj sportskoj obitelji zacijelo biti više govora u mjesecima koji su pred nama, mjesto je i vrijeme isticanja činjenice da je svih stotinu godina bez prekida djelovao samo nogometni klub, koji već desetljećima nosi puno ime Grafičar-Vodovod, kao i da su najveći natjecateljski doseg ostvarile rukometašice, koje su, djelujući na igralištu u Retfali (ili Podgrađu, kako tko tumačio lokalitet lijepog objekta u zapadnom dijelu grada) pravna preteča današnjeg ŽRK Osijek.

Nogometaši koji su od prvih dana u svom grbu imali simbol grafičkih djelatnika grifon, neposredno nakon osnutka uvršteni su u Ligu Osječkog nogometnog podsaveza, a u vremenu prije drugog velikog svjetskog sukoba najveći uspjeh ostvarili su 1935. kad su, čak, kao najbolji u Osijeku stekli pravo nastupa u tzv. predligaškim utakmicama 22 najbolja jugoslavenska kluba, odnosno u kvalifikacijama za državno prvenstvo.

Kasnijih desetljeća, pak, i ambicije su spuštene u realne okvire, regionalni stupanj (p)ostao je najviši stupanj natjecanja, što se promijenilo nakon Domovinskog rata, jer su (dakako, u užim i manje kvalitetnim natjecanjima) neki novi „grafičari“ dosegnuli u status hrvatskog drugoligaša.

Dugo su, pak, društvo nogometašima, i doslovce, na igralištu izgrađenom 1951., pravile rukometašice, koje su se 1956. plasirale u Prvu saveznu ligu, a desetljeće kasnije nova generacija pod vodstvom čuvenog Stanislava Šuperine osvojile su Kup Jugoslavije. U tom trenutku Seka, Nada, Blaža, Hermina, Kaja, Janja, sestre Kuzma… bile su prva ekipa koja je gradu na Dravi priuštila da slavi naziv najboljeg kluba u državi.

Na istom su mjestu, inače, dugo trenirali i nastupali i rukometaši, čiji je trener Viktor Ahić-Brule u prvom planu imao stvaranje homogene klape prijatelja, a nastupi u regionalnom prvenstvu (na razini Slavonije i Baranje) bili su vrhunac ambicija Mede, Stanka, Sanče, Kribike, Đuke, Cindre, Toze, Cika, Pranjule… Zas kroničare zapisan je podatak, da su rukometašice 1968. preimenovane u današnji ŽRK Osijek, a rukometaši su se „ugasili“ četiri godine kasnije, dakako i jedni i drugi zbog financijskih poteškoća.

U ovom blic podsjećanju na stogodišnju tradiciju osječkih „grafičara“ središnje mjesto zauzela je generacija u pedesetim godinama prošlog stoljeća. To im je omogućila izgradnja kuglane 1951. u Strossmayerovoj 92, čiji su uvjeti znatno poboljšani 1962. otvaranjem u to doba suvremene dvostaznog objekta.

Nekadašnje i dugotrajno omiljeno okupljalište grafičara-kuglača (automatizirano ’78), nažalost, još je samo uspomena na nekadašnji klub pa ga koriste tek rekreativci, ne samo iz grafičkog miljea. Na kraju, osim spomenutog igrališta i kuglane u „Štrosiki“, grafički djelatnici Osijeka desetljećima su dane i tjedne odmora koristili u svom skromnom odmaralištu na ušću Drave u Dunav.

Organizator eventualne proslave stogodišnjice mogao bi (i trebao) biti Nogometni klub Grafičar-Vodovod koji je jedini sljednik onih grafičkih neimara koji su, prije stotinu godina, odlučili osnovati svoje sportsko društvo. S tim što se sve dosadašnje generacije „grafičara“ s razlogom ponose na dvije fotomonografije, otiskane 1982. i 2017. godine, u kojima su trajno zapisani gotovo svi najvažniji uspjesi njihova kluba koji slavi – stoti rođendan!

(Na naslovnoj fotografiji: Ekipa nogometaša Grafičara iz 1926.)

Foto: Privatna arhiva

Nakon 21 godine, sada već davne 1977., osječki nogomet vratio se u prvoligaško društvo bivše Jugoslavije iz koje je ispao kao Proleter (’56), a vratio se kao NK Osijek (’77) i od tada (s iznimkom na početku osamdesetih) ima svoje stalno mjesto među prvoligašima. Zato je momčad tandema osječkih trenera i bivših prvotimaca Andrija Vekić/Matej Kasač, kojima je prema potrebi pomagao i učitelj juniora Milan Đuričić, trajno zauzela svoje neuništivo mjesto u povijesti nogometa u gradu na Dravi. Majer, Iličin, Dumančić, Obilinović, Miljković, Ivković, Čordaš, Popović, Lukačević, Lj. Petrović i Grnja sastav je koji je, s rijetkim izmjenama (Kalesić, Čelić, Mačković, M. Kaluđer) utkao najveće zasluge konačnom osvajanju titule prvaka Druge lige „zapad“ i (predugo čekanom) uvrštenju u elitni razred.

Nažalost, od srijede, 14. siječnja jedno nas je ime iz te momčadi zauvijek napustilo – preminuo je Ilija Ivković. Robustan, borben, neumoran, vrhunski profesionalac, čije su se vrline mogu sažeti u dvije riječi zahvalan igrač i kojeg su neki, zbog snažne tjelesne konstitucije, brkova i poduže frizure, prozvali Sandokan. Nosio je kao standardni prvotimac bijelo-plavi dres od 1976. do 1980.

Međutim, o neuništivoj Ivkovićevoj upornosti, nadasve želje da izgradi vrhunsku nogometnu karijeru, najbolje govori podatak da je kao anonimni mladić, rođen 2. kolovoza 1949., u Gradski vrt prethodno stigao i uoči drugoligaškog prvenstva ’72/’73, ali tada mu nije uspjelo izboriti status prvotimca. Na njegovo razočaranje, uz ostale, izmakla mu je i legendarna kvalifikacijska utakmica srpnja 1973. u Maksimiru (NK Zagreb – NK Osijek), koju je samo odgledao kao pričuva, pa je tog ljeta potražio priliku za dokazivanje u drugim klubovima. Po jednu je sezonu igrao u Muri (Murska Sobota) i NK Maribor (oba u Sloveniji), te Kozari (Bosanska Gradiška, BiH) i onda, obogaćen novim iskustvom, vratio se u svoj grad i klub, koje je najviše volio u čemu i leži tajna već spomenute bezgranične borbenosti i upornosti po čemu ga pamte i suigrači, i treneri i – brojni navijači.

Ispadanje u niži razred (’80) Iliji nije leglo i krenuo je u američku pustolovinu, u klub Rochester Lancers, a godinu kasnije i u malonogometni američki sastav Buffalo Stallions. Na povratku iz SAD, Ivković je potražio sreću kao igrač-trener u NK Umag, što je bio prvi dodir s Istrom gdje je kasnije sa suprugom Kajom i kćeri Ines proživio posljednje godine svog života.

Foto: Privatna arhiva i Facebook profili prijatelja

O karakteru pokojnog osječkog veterinara Matije Škulca najviše i najbolje govore vlasnici životinja, ponajprije pasa i mačaka, koji su dolazili u njegovu Veterinarsku ambulantu Vetosan u Ulici Bartola Kašića, naročito oni kojima je on bio zadnja nada. Ti su ljudi danas prepuni svjedočanstava kako su njihovi bolesni psi, u tim trenucima praktički otpisani i s preporukama za uspavljivanje, kod doktora Škulca bili liječeni tako da su kasnije poživjeli još tri, pet, sedam ili čak deset godina.

Pun optimizma, uvijek smiren, nasmijan i dobro raspoložen, Matija je svjesno na sebe preuzimao emocije cijelih obitelji vlasnika koji su mu dovodili životinje s izuzetno složenim zdravstvenim problemima. Često je već iz imena psa, iz zanimanja ili ponašanja vlasnika koji ga je doveo – znao izvlačiti motive za dobronamjerne i umirujuće konverzacije kojima je bio cilj u hipu promijeniti atmosferu i problemu pristupati na potpuno neočekivan način. Taj svoj originalni pristup i iznimne metode dijagnostike neprestano je usavršavao, pa bi istovremeno temeljito pregledavao životinju, fokusirano proučavao problem, ali i zabavljao, informirao, educirao i popravljao raspoloženje uplašenih vlasnika.

Osebujan čovjek bio je vrhunski profesionalac, jako stručan, čudesne osobnosti i posebno dobar. Iza njega ostaju stotine iskustava koje se lagano transformiraju u legende. Primjerice, bez problema bi napustio obitelj na Badnjak u 16 sati kako bi pritekao u pomoć, odjurio u ambulantu, odmah operirao i usput pjevao.

Kad bi se javljao na pozive često je govorio: “Dođite odmah!” – u današnje vrijeme , kad mnogi neprobojnim zidovima odvajaju svoje radno i privatno vrijeme, ovo zvuči poput imperativa savjesti koja se prepoznaje i ostvaruje kroz potrebe da odgovoriš na vapaje drugih, ako možeš, ako znaš kako i ako hoćeš. A Matija je mogao, znao i htio.

U moru njegovih intervencija s gitarom, kad bi ljudi i životinje u čekaonici slušali kako u ambulanti lijepo svira gitaru na uho nekom teško bolesnom psu, ističe se i situacija u kojoj je koristio melodiju Beatlesa. Naime, očajna vlasnica dovela je psa s potpuno oduzetim stražnjim udovima. Doktor je u hipu detektirao da neće moći djelovati unutar meandara loše energije, tuge, suza i gotovo opraštanja od života te je ženu nagovorio da uz gitaru zajedno psu otpjevaju “Yesterday”, pa će tek poslije toga učiniti pregled. Pjesmom ih je oboje umirio i zatim intervenirao. Pas je još punih 10 godina lijepo trčao i kvalitetno živio.

A bilo je mnogo takvih, otpisanih pasa i gotovo bezizlaznih situacija iz kojih je Škulac izlazio kao spasitelj obiteljskih radosti. Spašavao je živote životinja i brisao suze njihovih vlasnika. Djelovao je izvan okvira. Želio je pomoći.

Dr. sc. Matija Škulac dr. vet. med. rođen je u baranjskom Gajiću 1965. Veterinarski fakultet završio je 1991. u Zagrebu. Poslije studija usavršavao se u Švicarskoj. Do 1998. radio je u Belju, a poslije se posvetio svom Vetosanu. Na web stranici ambulante navedene su važne činjenice o njegovoj specijalizaciji: “Znanstveno usavršavanje obavio je na Klinici za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje je nakon brojnih pokusa izradio disertaciju iz područja anesteziologije te stekao titulu doktora znanosti iz znanstvenog područja biomedicine i zdravstva – znanstveno polje veterinarska medicina, grana veterinarske kliničke znanosti. 1998. godine završava tečaj i dobiva diplomu iz elektrokardiografije pasa i mačaka. 2006. godine usavršio je Hitnu veterinarsku medicinu pasa i mačaka, neurologiju te mačje osteoartritise. 2013. godine završava tečaj i dobiva certifikat iz ultrazvučne dijagnostike.”

Matija je bio i sudionik Domovinskog rata. Pokop će se održati danas (8. siječnja) u 14 sati na mjesnom groblju u Gajiću.

Foto: Veterinarska ambulanta Vetosan

Filip Orkić, mladi atletičar Marsonije iz Slavonskog Broda, trčeći u konkurenciji studenata i srednjoškolaca, sveukupni je pobjednik najznačajnije konkurencije 43. tradicionalne Novogodišnje utrke, kojom je u gradu na Dravi simbolično dočekano novo kalendarsko razdoblje.

Juniorski reprezentativac Hrvatske na dugim prugama ponovio je tako lanjski trijumf, nadmašivši sve suparnike iako je bio prijavljen (s obzirom da mu je tek 18 godina) za studente i srednjoškolce. Tako je nastavio tradiciju sjajnih brodskih trkača na osječkoj utrci sada 24-godišnjeg Zrinoslava Kekeza, prvaka Novogodišnjih utrka 2023. i 2024., koji je ovaj put (kao pobjednik u konkurenciji sportaša) sveukupni viceprvak jer je imao nešto slabiji rezultat od Orkića.

Za sveukupni dojam o nadmoći Brođana na osječkoj promenadi pobrinula se, još jednom, Manda Orkić, Filipova majka, zauzevši apsolutno šesto mjesto među svim natjecatelji(ca)ma i to, drugu godinu uzastopce, kao najbrža trkačica!

Utrka je imala još jedan kuriozitet: nastupila su i trojica trkača koji žive u – Belgiji. „Pater familias“ Jakov Angebrandt, naime, bio je drugoplasirani među veteranima do 40 godina, stariji sin Filip zauzeo je na 1.100 metara treće mjesto među vršnjacima iz završna dva razreda osnovne škole, a mlađi Roko na istoj dužini staze postao je viceprvak u konkurenciji učenika petih i šestih razreda.

Od osječkih trkač(ic)a, pak, najzapaženiji bili su članovi Tri-teama i AK Slavonija, Zen Stanković i Katarina Šuvak (drugoplasirana među trkačicama), koji su sveukupno bili trećeplasirani u ukupnom poretku muškaraca odnosno žena. Donosimo rezultate po troje prvoplasiranih u kategorijama.

• 3.200 METARA – sportaši (21 sudionik)
• 1. ZrinoslavKekez 9:54,9 minuta
• 2. Petar Cvetko 10:24,2
• 3. Vatroslav Haramusket 10:51,9

• 3.200 METARA – sportašice
• 1. (sveukupno 6. mjesto) Manda Orkić 12:08,1
• 2. (9.) Katarina Šuvak 13:36,8
• 3. (10) Veronika Lasović

• studenti(ce) i srednjoškolci (23)
• 1. Filip Orkić 9:52,7
• 2. Zen Stanković 10:22,7
• 3. Danijel Jovinac 11:03,5

• djevojke
• 1. (ukupno 9.) Ela Đelatović 13:09,1
• 2. (12.) Una Ćulibrk 14:53,3
• 3. (15.): Dina Madavić 15:19,4

• sveukupno
• 1. Filip Orkić 9:52,7
• 2. Zrinoslav Kekez 9:54,9
• 3. Zen Stanković 10:22,7

• trkačice
• 1. Manda Orkić 12:08,1
• 2. Ela Đelatović 13:09,1
• 3. Katarina Šuvak 13:56,8

• rekreativci do 40 godina (93 sudionika)
• 1. Bruno Preradović 11:30,3
• 2. Jakov Angebrandt 11:50,6
• 3. Pero Macokatić 12:06,2

• žene
• 11. Sonja Sabo 13:42,3
• 12. Katarina Đak Skeledžija 13:56,1
• 16. Kristina Kiš 14:20,4

• rekreativci s više od 40 godina (176 sudionika)
• 1. Goran Sabolić 11:52,9
• 2. Krešo Barić 12:00,3
• 3. Ivan Konjik 12:09,4

• rekreativke
• 12. Mirela Kristek 13:19,1
• 23. Marija Labak 14:17,6
• 32. Svjetlana Azenić-Mitrović 14:54,6 minuta

• 1.100 METARA – (10 sudionika)
• 7. i 8. razredi
• 1. Tonka Vučemilović-Šimunović 4:14,0
• 2. Lara Radić4:38,9
• 3. Filip Angebrandt 10:13,3

• 5. i 6. razredi
• 1. Šimun Jelić 3:41,1
• 2. Roko Angebrandt 3:49,1
• 3. Niko Kožić 4:01,8

• učenice
• 1. Stefani Leskovac 5:16,6

• 400 METARA (10 sudionika)
• 1. Terezija Vučemilović-Šimunović 0:16,4
• 2. Vid Knežević 0:16,4
• 3. Petra Kljajić 0:18,0

• „ZDRAVKO JE KRENUO“, 500 METARA (10 sudionika)
• 1. Patrik Majer 2:00,0
• 2. Ivan Ferenčak 2:34,4
• 3. Mirjana Šeremet 2:42,1

• žene
• 1. Mirjana Šeremet
• 2. Ivanka Majer 4:02,1
• Ivana Čurik 7:16,2

(Na glavnoj fotografiji: Filip Orkić po drugi put je ukupni pobjednik)

Foto: AK Marsonia i Arhiva organizatora