Lege
TINKER LABS Mala osječka priča postala veliki franšizni izvozni boom, do Amerike i Emirata
Osvojili su prvu nagradu za međunarodni brend u usponu, izabrani među 15.000 drugih brendova

Zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj se dodjeljuje franšizna nagrada Brand Leader Awards, a osječki je Tinker Labs u posljednje tri godine osvajao tu nagradu za najbrže rastuću franšizu u regiji. No ove je godine stiglo iznenađenje – nagrađeni su za najbolju franšizu, pa su Tinkeri bili plasirani kao predstavnici Hrvatske na europsko natjecanje koje organizira Europska federacija za franšizu i tu su dobili jednu od glavnih nagrada u segmetnu obrazovnih projekata. Inače, ta federacija dodjeljuje priznanja za franšize iz cijele Europe, za sve djelatnosti, pa tako i obrazovnu u koju Tinker Labs spada. Nagrada je dodijeljena početkom rujna u Briselu, a predstavnici Tinkera na nju su otišli znajući da su nominirani.
– U dvije smo kategorije, International Brands i Best Franchise, bili finalisti i već smo s tom činjenicom bili presretni. U kategoriji International Brands osvojili smo prvo mjesto za međunarodni brend u usponu, prvi u Hrvatskoj. To je velika kruna našega rada i cijelog širenja – priča Sara Hocenski, operacijska menadžerica Tinker Labsa uz koju je na dodjeli bio i Alan Orlić, osnivač i direktor Tinker Labsa, te njegova supruga Tijana.

Tinker Labs u Osijeku djeluje već devet godina. Kroz STEAM pristup uključuju eksperimente u znanosti, tehnologiji, inženjerstvu, umjetnosti i matematici u svrhu praktičnog učenja neophodnog za uspjeh svakog djeteta. Od jedne učionice i ideje da Tinkeri budu lijepa franšizna priča, rasplet je takav da se danas nalaze na 130 lokacija u sedam država u Europi, a u Hrvatskoj u 50 gradova. Ove su godine potpisali i ugovor za SAD, tako da se šire i „preko bare“, a u pregovorima su i za otvaranje škole u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Stoga je ova nagrada kruna njihova postignuća, jer se s njima u kategoriji natjecalo preko 15.000 brendova!
Tinker Labs nudi izvanškolske aktivnosti edukacije djece u STEAM područjima. Daje malo širi kontekst učenju, a djeci žele omogućiti učenje na zanimljiv i praktičan način o svijetu oko sebe.
– Kod nas je ključna interdisciplinarnost, jer svijet tako funkcionira. Nema odvajanja predmeta u posebne kategorije kao što se to radi u školama. Kod nas djeca moraju, iz vlastitog eksperimentalnog rada naučiti da nema fizike bez matematike, da nema biologije bez kemije i da to u stvarnom svijetu sve funkcionira kao jedno. Radimo u malim grupama, po osam do 10 učenika. Učitelj je u tom cijelom procesu više kao moderator, a djeca sama rade svoje eksperimente i koriste razne alate, te na taj način uče – pojašnjava Hocenski, dodajući kako osječki Tinkeri imaju oko 120 polaznika godišnje.

– Naši učenici su između tri i 12 godina. Posebno smo ponosni na grupe trogodišnjaka koji sudjeluju u radionicama zajedno s roditeljima. Iako naše tradicionalno školstvo nije spremno za trogodišnjake, djeca uče od trenutka kada su rođena. Naša je nastava jako interaktivna, brzo se izmjenjuju zadaci i svakoga tjedna imamo neku drugu temu, jer želimo zadržati tu prirodnu dječju znatiželju – dodaje Hocenski, ponavljajući kako se Tinkeri od drugih izvannastavnih aktivnosti razlikuju po tome što nemaju kurikulum utemeljen na jednom području.
– Mi dajemo puno širi spektar, jer pomažemo djeci da otkriju svoju strast već od malih nogu. Da vide gdje leži njihov interes i što je ono u čemu se vide jednoga dana u budućnosti. Uvijek naglašavamo da je znanost svuda oko nas, da nije samo ono što se uči u školi i što djeca uglavnom smatraju dosadnim – zaključuje Hocenski.
Foto: Privatna arhiva

Lege
LOVRO FRAJHAUT Naš rukometni golman je i liječnik, namjerava raditi u obiteljskoj medicini
I dalje ostajem jedan od šesnaest jednakih članova momčadi RK Osijek, zasad nemam drugih planova

Prošle subote, u Zrinjevcu smo pratili doista sjajnu rukometnu utakmicu, u kojoj su učenici Frane Veraje nadmašili i pobijedili snažnu momčad RK Dugo Selo i tako uzvratili za poraz, od tog sastava, na svibanjskom Festivalu rukometa u Poreču, u polufinalu Kupa Hrvatske. U tom istinskom fightu svi su osječki rukometaši dali svoj važan doprinos zapaženom uspjehu, među kojima i vratar Lovro Frajhaut s deset obrana, čemu je dodao i jedan postignuti pogodak u trenutku kad su suparnička vrata bila prazna. Frajhaut se isticao na vratima osječkog premijerligaša i cijele prošle sezone, a završio je studij na Medicinskom fakultetu u Osijeku.
* Kako ti je sve to uspjelo?
– Studij medicine u Hrvatskoj traje šest godina i ako ću biti do kraja iskren, mislim da tijekom trajanja pretkliničkih godina studija (prva, druga i treća) ne bih uspijevao usklađivati akademske i ipak dosta profesionalne sportske obaveze koje RK Osijek, kao ozbiljan premijerligaš zahtjeva. Bez obzira na sve, pa i tijekom tih pretkliničkih godina, u rukometu, koji neizmjerno volim i smatram ga načinom života, pronašao sam bijeg od studentskih obaveza, prostor, mjesto i vrijeme u kojima mogu uživati unatoč svim „mušicama“ u okolini. Također, sport me naučio suživotu s drugima, timskom radu, komunikacijskim vještinama, ali i borbi sa stresom. Mislim da ništa od toga jednog dana neće biti naodmet u mojoj budućoj struci.

* Pravo prezime tvoje obitelji zapravo je Freihaut?
– Istina je da je prvotno prezime moje obitelji glasilo Freihaut, ali to je promjenom vremenskih okolnosti preinačeno u Frajhaut. Do dan-danas tako je i ostalo. Ukratko, djed i otac imaju njemačke krvi koju su naslijedili od mog pradjeda, a za vrijeme Domovinskog rata, upravo djed i otac su iz Vojvodine došli u Slatinu, otkud ja vučem svoje korijene.
* Svečana promocija diplomiranih studenata održana je 17. srpnja, i što sada?
– Zajedno s gotovo svim studentima, s kojima sam od prvog dana na fakultetu dijelio sretne i tužne dane, diplomu sam stekao i ja. Ta promocija bila je svečana, dostojanstvena i sve nas podsjetila kakav bezbrižan život zapravo prestaje. Primitkom diplome stekao sam zvanje doktora medicine, a za početak planiram konkurirati na natječaju HZZO-a, za rad pod nadzorom u sklopu obiteljske medicine. Mislim da uz to mogu i dalje zadržati ovaj trenažni ritam i posvećenost rukometu, koji i dalje planiram igrati, ipak mi je on puno toga dao u životu. Planiram specijalizirati urologiju u osječkom KBC-u, naravno da se čovjek sto puta stigne predomisliti i možda ne uspije uvijek dobiti ono što želi, tako da ostavljam sve opcije otvorene, ali to su neki sadašnji generalni planovi.
* Roditelji su ti bili dio slatinskog rukometa, jesi li zato i ti „upao“ u rukomet?
– Roditelji su prvo kao rukometaši ostavili trag u slatinskom rukometu, majka kao igračica ŽRK Marul, a otac kao vratar RK Slatina. Mislim da je jasno da poslije svega toga nisam ni mogao (ni smio!) postati ništa drugo nego rukometaš, još k tomu i vratar. Nakon završetka njihovih igračkih karijera, te nakon mog rođenja i vremena početka mog sportskog opredjeljenja, započeli su trenersku karijeru u istom klubu i 2007. godine okupili desetak djece uzrasta od šest do osam i „ušli u rudnik“, dakle krenuli marljivo raditi, a vremenom je masovnost došla do izražaja u Slatini koja je rukometni grad, a i rezultati su počeli dolaziti, a nisu došli sami po sebi. Kaže jedan književnik: „Je li svuda, pa i u Dolini gladi, lakše naći kruh nego zahvalnost za kruh?“ Zahvalnost je vrlina koja kotira visoko na ljestvici ljudskih vrlina, spada među one građanske.
Bez obzira što su mi roditelji, zahvalan sam im kao trenerima što su u meni izgradili sportaša kakav sam danas.

* Kako se razvijala tvoja karijera?
– Od prvog razreda osnovne škole (2007.) igram, učim i treniram u RK Slatina gdje sam prošao sve mlađe uzrasne kategorije i rukometno sazrio do seniora. Nakon nekoliko godina igranja u Drugoj hrvatskoj ligi „istok“ osvajamo prvo mjesto i plasiramo se u Prvu HRL „sjever“, odmah zauzimamo visoko drugo mjesto i zaslužujemo plasman u kvalifikacije za Paket24 Premijer ligu Hrvatske protiv kutinske Moslavine. Nažalost, naš uspon prema vrhu hrvatskog rukometa tada je stao, Kutina je ipak bila prejaka. Vrijedi reći da sam na vratima slatinskog kluba igrao i u četvrtfinalu Hrvatskog kupa (TOP 8 ekipa), a na tom putu izbacio nas je upravo RK Osijek. Sve u svemu, u Slatini se svih ovih godina igrao izrazito kvalitetan i kompetitivan rukomet, a momčad su u svim tim uspjesima vodili upravo moji roditelji. Nakon neuspjelih kvalifikacija, proveo sam još pola godine u Slatini, a na polusezoni 2023./24. stigao je Verajin poziv. Do tada nisam previše znao o njemu kao treneru, neke sam igrače i poznavao s lokalnih rukometnih terena, stoga mi je ipak trebao određeni period prilagodbe, kao i svakom mladom igraču.
* To vrijeme prilagodbe brzo si, i uspješno, apsolvirao?
– Vremenom je ta simbioza postala uravnotežena i lijepa svakodnevica, danas s odmakom mogu reći da sam donio dobru odluku dolaska u ovaj pravi Premijerligaški klub, momčad čije krajnje granice još uvijek pomičemo u radu s trenerom koji je hrabar, školovan, rukometno pismen, ali i kao osoba veoma pristupačan. Neću zaboraviti spomenuti i cijeli stručni stožer koji nama igračima služi kao 24-satni servis da bismo svaku noć zaspali kao bolji sportaši, ali i ljudi.
Antonio Anić, Borna Wertag i Damir Bičanić, to su osobe kojima i dalje dugujem jednu veliku zahvalu.

* Kakvu je promjenu u tvom životu donijela diploma, trebamo li te u izvješćima s utakmica titulirati s dr?
– Ma, i dalje živim, treniram, radim i ponašam se kao Lovro Frajhaut, a nastojat ću to biti do kraja života, treba imati vlastiti stav, ali i obraz, to je najskuplje. Naravno da mi ne trebate dodavati to dr., i dalje ostajem jedan od šesnaest jednakih članova momčadi RK Osijek. U kojoj jaz između nešto starijih igrača i mlađeg naraštaja pretvaramo u našu korist. Mislim da je to idealan spoj, jer tenziju, ali pozitivnu, iskustvo i pravi savjet, donose upravo Nedić, Babić i kapetan Zrno koji su rukometno prošli „sito i rešeto“. S druge strane, to sve upijaju Maganić, Kovačević, Oršolići i drugi mlađi igrači. Ostali pripadamo nekoj starosnoj sredini, a svi zajedno činimo sastav koji još nije na svom maksimumu. Igramo dobro, ali ne zadovoljavamo se prosjekom, nastojimo biti najbolji. Držim da je to jedino ispravno. Osobno ne razmišljam previše o nekim budućim sportskim ambicijama.
Kao i svaki sportaš naravno da bih volio napredovati, stoga iz svakog dana želim izvući maksimum.
* Koja je tvoja osobna vizija razvoja, hoćeš li se zaposliti u KBC Osijek ili bi želio nastaviti živjeti u Slatini, Virovitici, ili Našicama gdje je RK Nexe?
– Za takve planove je, ipak, prerano. Svjestan sam da ću jednoga dana morati presjeći i opredijeliti se za jedan životni smjer, ali u svemu što budem radio u budućnosti trudit ću se biti bolji od prosjeka, pa što god mi to jednog dana donijelo.
Foto: Osobna arhiva
Lege
VLASTA DRAGUŠICA Baka petoro unučadi već 17 godina uspješno vodi naš judo klub Mladost
Kad sam se prihvatila tog posla rad u klubu je bilo nešto što je trebalo i meni, ali i klubu

Judo je u Osijeku lani proslavio značajan jubilej, 60. obljetnicu, impresivnu tradiciju koju bez prestanka njeguje klub imenom Mladost. Tijekom tih više od šest desetljeća, usprkos povremenim nezavidnim uvjetima za rad, iznjedrio je bezbroj sjajnih judaš(ic)a o kojima su, u raznim razdobljima, skrbili i istaknuti volonteri čiji je doprinos ugledu osječkog sporta najčešće prolazio kolokvijalno rečeno ispod radara. No, da su mladostaši zaista sredina dostojna značajnih priznanja uvjerili su se Osječani 2014. kad je Hrvatski olimpijski odbor toj amaterskoj udruzi, prigodom obilježavanja njenog 50. rođendana dodijelio svoje najveće priznanje „Nagradu Matija Ljubek“, što je upotpunjeno i Nagradom Osječko-baranjske županije.
U svojstvu predsjednice Mladost već 17 godina vodi Vlasta Dragušica (1959.), rođena je u Osijeku, pohađala je OŠ Boris Kidrič (sada Vijenac) i Gimnaziju Braća Ribar, a diplomirala na Pravnom fakultetu. Uz impresivan 37-godišnji staž u Studentskom centru, u kojem je posljednjih 20 godina bila tajnica, radni vijek okončala je u istom uredu u kojem je i počela kao srednjoškolka, radom u Muzičkoj omladini. Da, a gdje je tu judo?
– U sport me kao učenicu osnovne škole usmjerio atletski zanesenjak prof. Branislav Cvijanović, kao trkačica imala sam dobre rezultate u sprintu, pa kad sam postala članicom AK Slavonija preuzeo me trenirati čuveni Miljenko Rak – prisjeća se Dragušica, „iznimno aktivna predsjednica JK Mladost“ kako su je jednom titulirali što je izazvalo među koleg(ic)ama zabunu jer je netko u novinama pogrešno pročitao da je – atraktivna!! – Srednjoškolske obveze udaljile su me iz atletike, ali je ostala ona usađena ljubav, u školi i klubu.

– Pakosnici će prokomentirati da sam u klub ušla „preko veze“! – kaže Dragušica. – Mlađa kćerka Kristina trenirala je judo (sada ima crni pojas 2. DAN) kod trenera Željka Damjanića. Osim toga, Jelena Vuković Gotal tada je bila studentica i naša najbolja judašica, a kasnije i šogorica moje starije kćeri. Ona je Kristinu vozila na treninge, čak i u SOS Dječje selo u Ladimirevcima, pa je jednom predložila upravi kluba da bih „baš ja bila odlična predsjednica“, iako sam bila svjesna da će to za mene biti nešto posve novo. Jer, organizacija rada nije mi bila nepoznanica, ali što se tiče sportskih specifičnosti nije mi bila jača strana. Znate, tako je ostalo i do danas, pa se ne petljam u stručni rad trenera, ali zato organizacija svega u klubu (rasporeda treninga, prezentacija juda, druženja, „Memorijala Josipa Potneka“, dopisa, sastanaka i svega ostalog) ne može proći bez mene.
I nije Vlasta zanimljiva samo zbog neuobičajeno dugog staža sportske djelatnice u što nas je uvjerila opisavši svoju nedvojbeno zanimljivu životnu sudbinu:
– Umojoj sam maloj obitelji bila jedinica, ali su mi dvije sestrične Vesna Vrbošić i Renata Gašpar oduvijek kao prave – sestre. Naime mama Magdalena i njena sestra Katarina udale su se za dvojicu braće Iliju i Draguna, svi četvoro bili su zaposleni u tada jakom LIO-u, a živjeli smo zajedno, u istim zgradama, prvo na Vukovarskoj ulici, a kasnije na Sjenjaku, pa sam u djetinjstvu imala društvo za igranje, tako da baš i nisam tipična jedinica.
– Kako su naši roditelji uvijek sve dijelili, brinuli se o nama radeći u istoj firmi, susjedi nikada nisu znali tko je čija supruga i tko je čije dijete! Danas naših roditelja više nema, ali koliko su bili vezani najbolje svjedoči to što su odlučili ostati zajedno i nakon smrt, pa su pokopani u istoj grobnici u maminoj i tatinoj rodnoj Tenji, te maminom i tetinom rodnom mjestu, a tatinom i strikinom (nikada ga nisam zvala tetak) mjestu odrastanja. Njih dvojica su iz Kupresa, a stjecajem okolnosti oženili su dvije „švabice“ iz Tenje!
– U našoj obitelji to je druga generacija da su dva brata oženila dvije sestre! Naime, još tamo 1800. i neke godine, moja prabaka Kata imala je dvije kćeri (jedna je bila moja baka Ana) i vrlo rano je ostala udovica. U ono je vrijeme bilo pravilo da udovica ostavi djecu obitelji pokojnog muža, a ona je slobodna i može otići. Tako se moja prabaka udala za čovjeka s dvojicom sinova, pa kada su njene dvije kćeri bile za udaju, dogovorila je njihovu udaju za sinove svog drugog muža! Baka mi je, inače, često govorila: “A moj sinko, imala sam u jednoj osobi i mamu i svekrvu.”. Za mene je moja prabaka bila jako hrabra i domišljata žena kad je prije toliko godina uspjela vratiti svoje kćeri i ponovno živjeti s njima. Naravno da su ta dva dogovorena braka uspjela i da su ostali zajedno sve do smrti.

Baka sam petoro unučadi, starija Ivana ima trojicu sinova, od kojih je jedan judaš, drugi nogometaš, a treći je još mali; mlađa Kristina ima dvije djevojčice, od kojih starija pleše u „Wingsicama“ i pjeva u „Zumbićima“, a mlađa je još mala. Inače, iako iznimno brojna, naša je obitelj složna, vesela i uvijek spremna za pomoći.
No, kako Vlastu tretiraju u judaškoj obitelji?
– Kad sam postala predsjednica Mladosti, nisam više bila sanacijska upraviteljica SCO i imala sam iza sebe razvod braka – prisjeća se i nastavlja: – Svi u klubu su me od prvog dana prihvatili i odlično smo surađivali. Uvijek sam se bavila društveno korisnim radom i rad u klubu je bilo nešto što je trebalo i meni, ali i klubu.
Najljepše klupske uspomene?
– Osim uvodno spomenutih nagrada, uvijek su mi najljepše uspomene vezane uz „Memorijal Josipa Potneka“ i svih 17 organizacija tog turnira. Puno priprema, organizacije, pisanja molbi i zamolbi, izvještaja i dogovaranja, slaganja strunjača, zajedništva. Eto, jednom smo tako čak morali čekati da završi „Koncert 100 violina“ u dvorani Jug, pa smo tek u 2 sata iza ponoći počeli postavljati strunjače i sve pripremati za jutarnje natjecanje. Nakon što smo sve priredili za turnir, otišli smo kući, otuširali se i vratili spremni da cijeli dan provedemo u dvorani sa svojim članovima i prijateljima judašima.

Je li judo za osječku mladež prilika za kvalitetno ispunjavanje slobodnog vremena?
– Mislim da je, trudim se odgovoriti na svaki telefonski poziv jer nikad ne znate ne krije li se iza poziva za trening u nekom 5-6 godišnjem djetetu neki budući vrsni judaš, koji će to ostati do kraja svog života. Ali nije samo moja aktivnost važna, nego i svih trenera, roditelja i djece, jer samo u suradnji svih u klubu dajemo priliku i sebi i drugima.
Do kada misli ostati uz judo?
– Za sada su mi dvije stvari najvažnije. Jedna je brinuti se o dvoje najmlađih unuka dok ne krenu u vrtić, a druga važna stvar je da moj klub ponovno postane nositelj kvalitete u osječkom judu. Što znači da očekujem odlične sportske rezultate naših članova. Uz to, rado bih da mlađi članovi preuzmu vodstvo kluba.

Foto: Osobna arhiva
Poznati Osječani
UMRO JE KAROŠ Svojevremeno jedan od najboljih osječkih nogometaša i trener blage naravi
Branko Karapandža (1941. – 2025.) zbog svojih je pedagoških zasluga još za života postao gradska legenda

U utorak prijepodne gradom se proširila tužna vijest o smrti Branka Karapandže (Osijek, studeni, 1941.), svojevremeno jednog od najboljih osječkih nogometaša, vrhunskog trenera s najmlađima u osječkim klubovima, kao i dugogodišnjeg nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture među osječkim osnovnoškolcima, čovjeka blage naravi s vrhunskim pedagoškim standardima u radu, čije ga je sveukupno djelovanje svrstalo među legende grada.
Karoša pamte ljubitelji nogometa kao neumornog i lucidnog veznjaka Proletera, Slavonije i NK Osijek (kako su u Gradskom vrtu mijenjali klupsko ime) iz šezdesetih godina, koji je karijeru okončao 1972. u dresu tada jugo-drugoligaša Metalca. Igrački talent, međutim, došao je do izražaja već potkraj pedesetih, kad je ponio i kapetansku traku juniorske reprezentacije bivše države.

Usporedo s nogometom, posvetio se i školovanju, na Pedagoškoj akademiji u Osijeku stekao zvanje nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture i svoja bogata iskustva prenosio, kao vrhunski pedagog, na Jugu II, najduže dječacima i djevojčicama u OŠ Tina Ujevića. Dakako, ljubav prema nogometu nije mogla iščeznuti, kratko je bio i sudac, a kao trener dvadesetogodišnje karijere prve je korake napravio ’82 tek što je čuveni Andrija Vekić u suradnji s Matejom Kasačem osnovao Školu nogometa NK Osijek.
Karapandža je najviše pohvala dobio zbog neponovljivog strpljenja u prenošenju znanja i svog iskustva među najmlađe sugrađane, nakon osječkog prvoligaša, pjetlićima i početnicima Grafičar Vodovoda, te Akademije Krpan&Babić, današnjeg Stampeda. Uz mural njegova lika utisnutog na zidu bivšeg igrališta „Kraj Lanare“, upisano je ono, što, možda najbolje, oslikava ukupni životni put Branka Karapandže:
“Neki ljudi ostave trag koji se nikad ne briše. Trener Branko Karapandža bio je jedan od njih – bio je tu kad smo tek učili hodati, vjerovao u naš put i dao dio sebe u temelje našeg kluba. Na zidu imamo njegov lik, a u srcima i mislima zauvijek njegovo ime i djela.”

Za sve što je Karoš za iznimno sadržajnog života učinio, primio je brojne nagrade od kojih izdvajamo „Trofej podmlatka HNS“ (2008.), Nagradu za životno djelo OBŽ 2010., „Uzor-trofej Matija Ljubek“ 2002. i „Nagradu Sokol“ 1998. (posljednje dvije dodijelio je „Glas Slavonije“), te plaketu „Uzor-učitelj tjelesne i zdravstvene kulture 2006./2007.“ Školskog sportskog saveza Osijeka.
Rođen je, inače, 26. studenoga 1941. u Osijeku, kćer Vanja i unuka Vedrana bile su
odlične odbojkašica, Vanja se ugledala na oca i još i danas je uvažena odbojkaška trenerica, a ovih dana neizmjernu tugu u srcima osjećaju i supruga Marija, sin Boris i brat Boro.
Osim njih, sigurni smo, da će, na posljednji ispraćaj Branka Karapandže u vječnost, doći i njegovi brojni prijatelji i štovatelji, a sprovod je zakazan za četvrtak, 2. listopada u 11,50 na Groblju Svete Ane.

Foto: Osobna arhiva
Lege
TANDEM “MIŠKO I MILOŠ” Bruno Androš sjeća se najzaslužnijih za razvoj rukometa u Osijeku
Važno je znati da se u jednom trenu pojavila osoba koja nam je debelo pomogla da se izvučemo iz mulja

Centralno groblje prošlog tjedna zaposjela je jedna doista brojna rukometna obitelj grada na Dravi. Na ispraćaju Mihajla Abramovića na vječni počinak, naime, našlo se zaista mnogo pripadnika osječkog rukometa, onih koji su s popularnim Miškom igrali, koje je svojedobno trenirao, ili su imali priliku s njim surađivati u kreiranju i realizaciji planova za uspješne nastupe osječkih rukometaša. Kao i uvijek u sličnim situacijama, uobičajeni razgovori tom prilikom sveli su se na sagledavanje Abramovićeva doprinosa i nemjerljivu ostavštinu utisnutu u povijest rukometa u gradu na Dravi.
ZBOGOM MIŠKO Sve slobodno vrijeme dao je rukometu, kao igrač, trener i sportski djelatnik
No, ovaj put, mogli su se čuti i pojedinačni kritički osvrti na činjenicu da, osim svećenika, na sprovodu baš nitko iz rukometnih struktura nije našao za shodno izreći nekoliko rečenica kojima bi okupljene podsjetio na put koji je taj rođeni Brođanin prerano okončao u svojoj 73. godini života. Jer, rijetke su, doista, tako svestrane osobe kakav je on bio, jer je, uz igranje, treniranje i doprinos rukometnoj logistici, istodobno kao vrhunski stručnjak ostavio i značajan trag u osječkoj elektroprivredi.
A jedna od osoba koja je svjedočila Abramovićevoj sveukupnoj karijeri nedvojbeno je i Bruno Androš, također jedan od vrsnih osječkih rukometaša, čije su uspomene usko povezane uz tandem MM, budući da goleme zasluge za razvoj i (o)čuvanje tradicije osječkog rukometa pripisuje i, također preminulom Ljubomiru Miloševiću, koji nas je zauvijek napustio prije četiri godine. Slično Abramoviću (Mišku), i Milošević (Miloš) bio je igrač, trener i dio klupskih logistika, s tim što je zapamćen i kao v.d. tajnika Saveza športova Osijeka, današnje Zajednice osječkog sporta (ZOS). Androševo se promišljanje, kao nesvakidašnji monolog, svodi na uvjeravanje sugovornika da su baš Abramović i Milošević osobe koje su najzaslužnije za očuvanje tradicije rukometa našega grada.

– Držim da mi 50-godišnji staž daje i pravo i obvezu iznijeti svoj stav o dvojici Osječana koji su obilježili muški rukomet u Osijeku, što više uvjeren sam da bez njihova doprinosa u našem gradu danas ne bi ni bilo tog sporta, ili bar ne u sadašnjem obliku – reći će odmah Androš. – Riječ je o Ljubomiru Miloševiću (Milošu) i Mihajlu Abramoviću (Mišku), a prvo se želim prisjetiti mojih igračkih početaka i prelaska iz nekadašnjeg Metalca u također bivšu Elektru, gdje je Miloš bio trener koji je stvarao ozbiljnu momčad. Pod njegovom palicom smo od ekipe nastupanja u Općinskoj ligi postali respektabilna momčad i to ne samo na hrvatskoj razini. Za to goleme zasluge pripadaju Milošu, koji je bitno utjecao na moju i karijeru Elektrine momčadi tog doba, jer je svoje neprijeporno znanje i osobnost znao prenijeti na momčad. Svoje posljednje druženje s njim kao trenerom imao sam 80-ih godina prošlog stoljeća, ali tu njegova uloga u opstanku i razvoju rukometa ne završava – kaže Androš, koji je, u vrijeme studija u Zagrebu (nakon odsluženja vojnog roka), nastupao i za prvoligaški sastav Medveščaka.

Androš slikovito u tu priču uvodi drugu osobu iz toga tandema MM – Mihajla Abramovića.
– Iz Slavonskog Broda, kao stipendist Elektroslavonije, nakon završenog fakulteta u Zagrebu, Miško dolazi u Osijek i zapošljava se u tom elektroprivrednom gigantu. U to vrijeme trener „elektraša“ još je Milošević, ali svi brzo u Mišku prepoznajemo osobu snažnog karaktera i velikog igračkog iskustva stečenog u dresu Slavonije DI i Medveščaka. Nakon Miloševa odlaska u prvoj polovici osamdesetih (iz meni nepoznatih razloga), u prvoj polovici osamdesetih momčad kao trener preuzima naš dotadašnji suigrač Miško. No, moram naglasiti da su iza Miloševića ostale goleme zasluge vidljive i danas, je on uz momčad Elektre ustrojio i rukometnu školu iz koje su izašli brojni vrsni igrači (Silvio Ivandija, Zlatko Kraljević i drugi) koji su svojim karijerama dali važan doprinos ne samo osječkom rukometu. No, o Abramovićevoj rukometnoj veličini prave sam spoznaje stekao u vrijeme mog kraćeg nastupanja za zagrebačke „medvjede“, gdje su me uvjeravali da je igrajući za taj tada veliki klub bio jedno od najboljih krila u bivšoj Jugoslaviji što ga je uvrstilo među kandidate za reprezentaciju! Po mom povratku i pod njegovom palicom, Elektra se stabilizirala i uoči Domovinskog rata ušla u Međurepubličku ligu, koja nije nikad odigrana.
Kao hrvatski dragovoljac, naš sugovornik se prisjeća da je nakon ratnih strahota Miško napustio klub.
– Preuzela ga je tada politička “elita”, a on je ipak ostao stalno uz nas, nije mogao bez rukometa – nastavlja Androš i opisuje kako su se Metalac i Elektra 1993. godine fuzionirali i prethodnik su sadašnjeg RK Osijek. – Zbog nedostatka sredstava tadašnja uprava (Tolić, Ižaković, Banjan, Savić) donosi odluku u kojoj bi se dva osječka kluba trebala spojiti, jer je Metalac pod vodstvom Ivice Zbožila i suradnju Mate Grgića–Ake imao veća sredstva. No, nakon kratkog vremena novoosnovani RK Osijek ’93 opet se suočio s financijskim poteškoćama što je rezultiralo abdiciranjem spomenutog klupskog vodstva nakon čega je u razgovoru s njima došlo do zaključka da daljnji tijek spašavanja kluba prepuste meni – priča Androš.

– Pomoć su mi u tim kriznim trenutcima pružili suigrači Goran Peterko i Goran Stojanović, angažirali smo se kako smo znali i mogli, da bi se tada se ponovo pojavila osoba koja nam je debelo pomogla da se izvučemo iz mulja. Riječ je – o Milošu, koji nam je kao v.d. tajnika Saveza športova Osijek (sadašnji ZOS, Zajednica osječkog sporta) svesrdno nam pomagao djelomice i zbog položaja na kojem je tada bio. „Uskočio“ je u tim trenutcima i Miško, tada sveć značajnim položajem u HEP-u, pa je i sa svojim bogatim rukometnim znanjem i iskustvom također pomogao u opstanku našeg kluba. A da ne bi bilo zabune, nije mi bio cilj pisanje povijesti rukometa (jer bih tada morao nanizati još mnogo zaslužnih osoba što je druga priča), nego samo promišljanje o dvojici istaknutih Osječana koji su su kreirala (i) moj put, a uveliko trasirali i kompletan osječki rukomet.


Završnica ovog teksta, nedvojbeno, ne bi bila potpuna, kad se ne bismo prisjetili da je Abramović kao klupski predsjednik u prvom desetljeću novog milenija pridonio da Osijek izbori i nastupe u europskim kupovima, ali i da je Milošević, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bio trener – rukometašica Osijeka! Dodajući i to njihovim ranije opisanim zaslugama, lakše je, kao neprijepornu istinu, prihvatiti Androšev stav:
– Abramović i Milošević dali sunajveći doprinos rukometu u Osijeku i bez njih definitivno sigurno ne bi bio tu gdje je danas, ili ne bi bila u sadašnjem obliku, a njihova ljudska uloga imala je nemjerljiv pozitivni utjecaj i na nas koji smo odrastali uz njih – završio je emotivnu priču Androš, čijim stopama krenuo je i sin Miran, također jedan od talentiranijih osječkih rukometaša u nekom drugom razdoblju.
Za kraj našeg podsjećanja na Miška i Miloša pitanje se nametnulo samo po sebi: nije li, zbog svega, spomenuta sahrana bila mjesto da se o Abramovićevim zaslugama za osječki rukomet pred okupljenima izrekne nekoliko rečenica? Ili smo, nažalost, svi zaboravili na taj emotivni i kulturni način ispraćanja ne samo sportskih zaslužnika?
(Na momčadskim fotografijama: (gore) Abramović stoji prvi s desna kao trener, a dolje kao igrač čuči također prvi s desna)
(Na glavnoj fotografiji: Androš danas s prijateljem iz igračkih dana Goranom Stojanovićem-Kićkom)
Foto: Privatna arhiva
Analit
ODLIČNO! Osijek najuspješniji među velikim gradovima sa 57,92% odvojeno prikupljenog otpada
Zbog rezultata su nagrađeni i djelatnici Unikoma s dodatkom od 10% na plaću

Grad Osijek dosegnuo je stopu od 57,92% odvojeno prikupljenog otpada u prošloj godini, čime je postao najuspješniji među velikim gradovima. Zbog tog je rezultata gradonačelnik Ivan Radić jutros posjetio tvrtku Unikom, gdje je s djelatnicima koji rade na odvozu otpada popio prvu jutarnju kavu.
– To su odlični rezultati, još bolji nego proteklih godina, a rezultat su odgovornosti naših sugrađana koji odvajaju otpad, ali i vrijednih djelatnika Unikoma, kao i infrastrukture u koju kontinuirano ulažemo – rekao je Radić, dodajući kako u gradu imamo četiri reciklažna dvorišta i jedno mobilno, u kojima se mogu odvajati 52 vrste otpada. Jedan smo od rijetkih gradova koji ima i svoju kompostanu, a u suradnji s Fakultetom za odgojne i obrazovne znanosti već treću godinu provodimo edukacije po vrtićima.
Zbog tog je rezultata, Grad u suradnji s Unikomom, odlučio nagraditi djelatnike koji su za to zaslužni, sa stimulacijom od 10% dodatka na plaću.
– Nadamo se da ćemo se iduće godine naći na istom mjestu s još boljim rezultatima – dodao je gradonačelnik.
Unikom je u prošloj godini prikupio 36.000 tona komunalnog otpada, a gotovo 21.000 tona je reciklabilni otpad, odnosno otpad koji nije završio na Lončarici.
– I dalje ćemo pokušati smanjivati otpad koji inače završava na Lončarici. Ono što je bitno kada je u pitanju reciklabilni otpad, tu nam je najveći postotak upravo u biootpadu. U planu je i projekt proširenja kompostane i nadamo se da će nam biti odobreno sufinanciranje. Imamo i nešto više od 9.000 tona prikupljenog papira i plastike, te metala i stakla. U planu je i Centar za oporabu glomaznog otpada, čime bi se u budućnosti moglo smanjiti još 2.000 tona otpada koji se odlaže na Lončarici – naglasio je direktor Unikoma Igor Pandžić.

U sektoru gospodarenja otpadom zaposleno je 120 djelatnika. U pogonu je svakodnevno 16 auto-smećara. Djelatnik na odvozu otpada, Mario Malizani, rekao je kako posao kreće u 6 ujutro odvozom kućnog smeća.
– Poslije toga peremo kamione, pripremamo se i odvozimo biootpad na kompostanu –kratko je pojasnio Malizani svoj radni dan, dodajući kako je jako lijepo osjećaj činjenica što su zbog posla koji dobro obavljaju nagrađeni stimulacijom na plaći.
– I dalje ćemo se truditi i brinuti se da naš grad bude čist – poručio je.
Foto: Davor Javorović/PIXSELL
-
Analit2 dana od objave
NOVO VRIJEME Budući Call centar za komunalna pitanja građana radit će 24 sata dnevno
-
Analit2 dana od objave
Prihvaćena inicijativa za postavljanje novih tabli na ulice i trgove s objašnjenjima naziva
-
Mobilia2 dana od objave
OPET Tabla za Sportski centar Lio na Jugu 2 upućuje u potpuno suprotan smjer od igrališta
-
Analit2 dana od objave
Neće se više naplaćivati parkiranje u Rupi, a naplata po gradu kreće početkom iduće godine
-
Kožara2 dana od objave
LOŠA PROCJENA Kupovala dva automobila preko interneta, ostala bez njih i bez 23.600 eura
-
Analit1 dan od objave
UGRADNJA LIFTOVA Ako je u zgradi osoba s invaliditetom onda je i više bodova za sufinanciranje
-
Kožara24 sata od objave
GUNDULIĆEVA Vozila unazad, pa se sudarila s drugim autom – imala je 2,07 promila alkohola
-
Svilana23 sata od objave
MJESEC KNJIGE Od pričaonica do STEM radionica i vraćanja knjiga bez naplate zakasnine
-
Kovinar22 sata od objave
KREMATORIJ RADI Novi dimnjak dobio dozvolu, nakon šest mjeseci kremacije se opet obavljaju
-
Svilana18 sati od objave
SAJAM GRAMOFONSKIH PLOČA Stižu gosti: Mataković i dr. Fric, a bit će i glazbeni pub kviz
-
Šećerana20 sati od objave
KONFERENCIJA CSC 25 Vulin najavio digitalizirani Osijek – gradsku aplikaciju i web portal
-
SPEEDWAY19 sati od objave
JUDO NA HVARU Najbolje plasirana iz ekipe osječkih Mladostaša bila je Slavica Kvolik